Ostale vijesti

Home / Ostale vijesti / Lajf, kauch & kuhacha

Pamela Bartulović

Pamela Bartulović

Lajf, kauch & kuhacha

Lajf, kauch & kuhacha

SVE ĆE SE JEDNOM ZVATI ‘LANI’

Stigli su ti dani u mjesecu. Dani uskrsnjih pogača. Koje je ona pekla savršeno. Ja ih kupim. Ipak, ove godine, njoj u čast, odlučih ih ispeći. Po njenom receptu. Svi mi imamo neke bakine recepte. Ako ne zapisane, a ono makar upamćene. Osim za pogače ja imam i njene recepte za život. Život koji je nije mazio. Ali ni slomio. Dugo nisam shvaćala da je bila ispred svog vremena. I ne samo svog.

Mlada i jedra seljanka. S nepunih 17. Rodi dijete bogatom gazdi bez djece. Ali sa ženom. I to dijete dobije prezime. Ona sramotu. Ali i dijete. S prezimenom. Napusti selo i ode u grad. S djetetom i sramotom. Gorda i odlučna. Nikada nije pričala o tim danima. Samo o bijegu od rata, u Afriku. I povratku brodom. Dugom povratku. Preživjela. Ona i dijete.

I opet se, na sramotu, zaljubila. U 22 godine starijeg muškarca. Onog koji mi je kasnije postao djed. I udala se moja grandeca. Rodila još jednog sina. Mog oca. Jer znala je da ce sve proći. I da će se sve jednom zvati ‘lani’. Prošlo je. Ostala je udova. Postala majka, baka, čuvarica ognjišta. Nikad stereotipna. Nikad obična. Trebalo je proći dosta godina da shvatim koliko je bila ‘svoja’. Ni mjesto je držalo nije. Nije mogla mijenjati države. Mislim, mogla je ali, iz njoj znanih razloga, do 60., to učinila nije. Zato je mijenjala stanove. Redovno. Svakih nekoliko godina. Izmaknula bi sebe iz okruženja koje je stvarala godinama.

Počinjala ponovo. Sa jednakim veseljem. Jer je znala da je sve prolazno. Vjerojatno je svakim novim početkom odgađala kraj. Nije ona bježala od prolaznosti. Samo od kraja igre. I dosade. Pa i kada se, nakon 20 godina udovištva, ponovo udala i otišla u Njemačku. Mislili smo da se šali. Nije se šalila. Nije se šalila ni kada se, samo godinu poslije, vratila. I razvela. Jer neće nju, citiram, niko pod stare dane za*ebavat da mu pere i pegla. Ona je dama. Neuka seljanka sa manirima plemstva. Kada bi me, kao djevojku, morile ‘patnje mladog Vertera’, nikada nije ništa pitala. A vidjela je. I rekla bi mi da iz njenog novčanika uzmem novaca, ‘za vani’. Nikad nije provjeravala koliko sam uzela. Nikad nisam uzela onoliko koliko mi ona sama ne bi dala. I našminkaj se, govorila bi. Ona, kojoj je izrast na kosi bio nepoznanica. Ona, čiji mi parfem jos ponekad doluta u nosnice. Proustovski. Poručivala mi je time da sebi budem najbolja.

Da se volim. Jer sve će se jednom zvati ‘lani’. I sve ce proći. Tako i danas živim. Najbolja kada je najteže. Uz ‘proći ce’. Sjećanje naleti dok se šminkam ili nanosim parfem. Na nju. Na njene recepte. Ne toliko kulinarske. Koliko  životne. Recepte koje je sakupljala čitav život. Život koji je savršeno ‘skuhala’. Za sebe i za nas, ‘njene’. I ne vjerujem da je zbog nečega požalila kad je prošao. Isto i sebi želim. Jer ‘kažu mi da ličin na te i da iman tvoga mota’.

Uz miris uskršnjih pogača, po bakinom receptu,

Budite najbolji!

Jer ‘proći će’,

Ljubi vas Pam!