Narodni odbor Općine podržao je ideju sa 580.000 dinara, a inventivni dvojac sam je izradio skice za opremu vodeći računa o funkcionalnosti.

Štefica Friščić- Inventar je bio napravljen od drveta, a samoposluga se prostirala na svega 70 četvornih metara. Radili smo u početku dvokratno, a od sredine 1957. počelo se raditi kako se tada govorilo non-stop – kaže Štefica Friščić, koja je u nekadašnjem Ivanečkom magazinu bila posljednji poslovođa. Gospođa Friščić sa sjetom priča kako su na policama bili izloženi isključivo domaći proizvodi, od kućnih potrepština do ribljih konzervi, bombona i sapuna.

– Na početku nije bilo pakirane robe. Šećer, sol i brašno dobivali smo u velikim vrećama i u skladištu bi ih pakirali po kilogram ili dva i slagali na police – kaže gospođa Friščić. I plaćanje je bilo “ručno”, a prva je registar-kasa stigla u Ivanec u travnju 1957. godine kad je samoposluživanje posjetio generalni tajnik Saveza trgovinskih komora bivše Jugoslavije Risto Bajalski.

Vrlo brzo Ivančeki magazin potrošačima na selu omogućio je kupnju i u prvoj putujućoj trgovini na principu samoposluživanja. Svaki dan se vozilo 80-ak kilometara po Ivanečkom kraju, a kako su pojedina sela dobivala prodavaonice, broj se kilometara smanjio pa je i pokretno samoposluživanje ukinuto.

Od svega je danas ostala jedino skromna spomen-pločica na pročelju kuće u Ivancu koji je prije 50 godina slijedio trendove modernih zapadnih zemalja.