/INTERVJU/ Josip i Matija Đeri iz Šenkovca, mladi uspješni sportaši dijabetičari

Šećerna bolest odnosno dijabetes naziva se globalnom epidemijom, jer broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine koje su bile nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Postoji više razloga za ovu pojavu, a najznačajniji je promjena načina života koju obilježava veći unos visokokalorične hrane i smanjena tjelesna aktivnost.

Prema podacima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj je u 2021. bilo 327.785 osoba sa šećernom bolesti, a broj oboljelih povećava se iz godine u godinu. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60 % oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih blizu 500.000 (izvor HZJZ).

Na području Međimurske županije procjenjuje se da od dijabetesa boluje gotovo 9 tisuća ljudi, a isto tako postoji procjena da u Međimurju s dijabetesom ima problema čak 9 posto stanovništva u dobi između 20. i 79. godine života. Naravno postoji i velik broj ljudi koji ni ne znaju da boluju od šećerne bolesti.

Upravo o ovoj temi razgovarali smo s članovima udruge Međimurski slatkiši – obitelji Đeri iz Šenkovca. U obitelji Đeri od dijabetesa boluju sinovi Josip i Matija, a istovremeno postižu odlične sportske rezultate, Josip u futsalu, a Matija u odbojci.

 “Šećerna bolest mi je dijagnosticirana prije 11 godina,” govori nam Josip, sada učenik 2. razreda Graditeljske škole Čakovec i član hrvatske futsal reprezentacije. “Putovali smo sa mora, puno sam mokrio i otvorio mi se apetit, dijagnosticirana mi je sunčanica koja se pogoršavala. Išli smo do liječnika i izmjeren mi je šećer 36,8 što je dosta visoka razina i tako mi je dijagosticiran dijabetes tipa 1. Dosta vremena je proteklo od toga pa mi je danas sve to dio života, iako sam u pubertetu. Svaki dan mjerim šećer u krvi putem mobitela sa čitačem ili senzorom, u početku sam koristio inzulinske injekcije, dok danas koristim inzulinsku pumpu, koja mi je puno praktičnija zbog bavljenja sportom. Osim toga važna je i prehrana i redovito bavljenje tjelesnom aktivnošću. Često ljudi misle da me dijabetes ograničava u svakodnevnim aktivnostima, živim dosta normalan život sa dijabetesom, k’o da ga nema,” kaže Josip.

• O sportskim uspjesima Josip Đeri kaže :

“Član sam hrvatske futsal reprezentacije, ove godine je po prvi puta da su uveli mlađe kategorije, u zadnji čas smo skupili ekipu i mi juniori osvojili smo treće mjesto u Poljskoj. Put je bio dosta dug, putovali smo autobusom a ne zrakoplovom, pa bi nam ubuduće pomoć sponzora dobro došla. Vozili smo se 19 sati, ali smo upoznali puno zanimljivih ljudi. Natjecanje se održavalo u Varšavi i imali smo vremena za razgledati grad. Igrali smo na vanjskim terenima. Ovo mi je bio prvi nastup za reprezentaciju,” ponosno priča Josip Đeri.

“Nedavno sam sudjelovao i u kampu “Sport i dijabetes” koji je okupio djecu iz više zemalja, kamp je trajao 4 dana i imali smo razne sportske aktivnosti, mjerili su nam šećer i pratili kako to utječe na nas i sve se to unosilo u priručnik za sportske trenere.

Sa sportom se i dalje namjeravam baviti jer mi pomaže u regulaciji šećera u krvi, doze koji bi trebao uzimati su tada manje. Svima bih poručio bez obzira na to što imaju dijagnosticiran dijabetes, da se izbore za sebe, da nisu drugačiji, da pokažu da mogu, ima nekih situacija gdje treba stati i sjesti sa strane, ali ako nešto želite onda to možete i postići, da treniraju dalje i da se nedaju spustiti,” naglašava.

Brat Matija u trenutku sumnje da i on ima dijabetes: “Ode moja sloboda“

Sa dijabetesom se susreo i Josipov mlađi brat Matija kojem je dijabetes dijagnosticiran nedavno no to ga ne sprečava da igra odbojku.

“Prošle godine u rujnu mi je postavljena dijagnoza, a već tri tjedna nakon dijagnoze bili smo na državnom natjecanju u badmintonu i dijelili smo peto mjesto s još nekoliko škola – kaže Matija. No ipak je presudila ljubav prema odbojci, treniram tri puta tjedno po sat i pol. Prije treninga se moram dobro najesti i kontrolirati šećer, eventualno ako padne šećer popijem sok.“

Roditelji kažu kako je Matija kazao “Ode moja sloboda”, kada je imao prve simptome dijabetesa. Prilično moćna izjava, ali i razumljiva s obzirom na iskustvo koje je već prošao brat Josip.

Zanimljiva je činjenica da roditelji Željka i Josip Đeri nemaju dijabetes: “Nema objašnjenja za to, kaže mama Željka, to se jednostavno desi i može se dogoditi svakome. Bio nam je šok kada je sin Josip dobio šećernu bolest, a isto tako još jedan šok kada je Matiji dijagnosticiran. Nismo odmah posumnjali na dijabetes, bile su viroze, temperature…“

Put od prvih simptoma do dijagnoze bio je vrlo brz, dva tri dana kod Matije, dok je kod Josipa to trajalo malo duže.

Dežuranje po noći

“Danas nam je sve to dio svakodnevnice, povremeno dežuramo i noću, svaka dva tri sata mjerimo, Josipu pred jutro šećer zna varirati jer je u pubertetu pa hormoni divljaju, Matiji su razine zasad stabilne. Jedva čekamo da izađu iz puberteta – kažu kroz smijeh roditelji Željka i Josip. “Iduće godine bi i Matija trebao doći do inzulinske pumpe te bi onda trebalo biti lakše.“

• Kako ste se u početku vi kao roditelji nosili s činjenicom da dečki imaju šećernu bolest?

“Na početku smo se teško nosili s tim, psihički, fizički smo morali odraditi, kroz glavu prolaze svakakva pitanja..dijete raste, razvija se, kak bude sve to išlo…U tome su nam puno pomogle udruge iz Varaždina, udruga Međimurski slatkiši, Zagrebačko dijabetičko društvo, ali i obiteljski kampovi u koje odlazimo sada već devetu godinu, prvo kao roditelji a sada i kao edukatori za roditelje sa oboljelom djecom. Psihološke radionice jako puno znače, osnaživanje roditelja je važno, jer ako smo mi dobro onda su i djeca, ako se i mi bojimo onda i djeca to osjećaju i vide.“

Najvažnije je da roditelji budu educirani, kako hraniti dijete, kako postupiti na pravi način u pravom trenutku….ima dana kad su šećeri super, a ima dana kad su bez razloga visoki, naglašavaju.

Najgore je kad su niski šećeri jer je to korak do kome, na svu sreću nismo imali teških hipoglikemija.

“Članovi smo udruge Međimurski slatkiši od samog početka – kaže Josip Đeri, s nekoliko obitelji smo praktički začetnici svega toga, puno obitelji se uključilo u rad udruge. Cilj je da se roditelji uključe, da se educiraju, svaka edukacija je stepenica više u razumijevanju dijabetesa, a djeci udruga pruža zajedništvo, druženje i razmjenu informacija i iskustava, gdje god možemo se uključujemo u rad udruge.”

• Što biste poručili roditeljima koji će se susresti s dijagnozom dijabetesa kod svoje djece?

“Potražite Udrugu na svojem području, povežite se s drugim roditeljima, liječnik je uz nas prilikom pregleda, to traje nekoliko minuta, a nakon toga vi sami živite s tom djecom, iskustvo koje vam mogu prenijeti roditelji djece s dijabetesom je korisno. Sve informacije su zlata vrijedne i ne koštaju ništa od ljudi kao što smo mi. Imajte povjerenja u svoju djecu i onda se to povjerenje vraća dobrim rezultatima i dobrim šećerima u našem slučaju,” zaključuje, unatoč svakodnevnim izazovima, optimistična obitelj Đeri.

Razgovarao: Miroslav Brezovec

foto: I. Hozmec/obiteljska arhiva