Još dvoje vrijednih ugostitelja napustilo Hrvatsku; “Nismo izdržali hraniti birokrate i inspektore”

Pišući nedavno tekst o tome kako je hotelijerima i ugostiteljima teško uspjeti u Gorskom kotaru nismo ni slutili kako će uskoro uslijediti jedna vrlo zanimljiva reakcija dvoje od nekolicine spomenutih u tom tekstu, točnije Edina Slijepčevića i Eve Terek koji su pune tri godine – sve do početka 2015. godine – u mjestašcu Stari Laz u svojoj goransko-istarskoj konobi »Montagna« nudili iće i piće ovih dijelova Hrvatske. Iako je ta originalna ideja bila praćena kvalitetnom ponudom domaće hrane i pića – nije išlo.

Nakon što su shvatili da napretka neće biti, Edo i Eva u travnju prošle godine odlučili su reći dosta je i pokušati u Njemačkoj. Petnaest mjeseci kasnije stigli su u Stari Laz na zasluženi godišnji odmor nakon kojeg se vraćaju u Njemačku gdje će odraditi još minimalno tri i pol godine u restoranu unajmljenom u gradiću i lječilištu Bad Schönborn u njemačkoj pokrajini Baden-Württemberg, smješten između Heidelberga i Karlsruhea.

Naravno, pokušat će potom produžiti boravak jer su u 15 mjeseci zaradili toliko da su otplatili sve dugove, podmiruju sve obveze i – zarađuju. I to dobro. Ono što treba dodatno pojasniti je kako se to u Gorskom kotaru nije moglo, a u Njemačkoj može. No, Eva i Edo gotovo u glas kažu – izbaci ovo Gorski kotar i koristi Hrvatska, jer je u Lijepoj Našoj gotovo svugdje isto, a to znači da poštenim radom teško možeš nešto steći i uspjeti. Za razliku od Njemačke.

Nimalo dobre volje

– Glavni razlog našem odlasku bila je činjenica je da ne postoji nimalo dobre volje kad je riječ o pomoći nama ugostiteljima, a rekao bih i svim drugim obrtnicima i poduzetnicima. Primjerice, na zaista teško stanje tijekom tri zime kad smo radili s gubitkom nitko nam nije pomogao niti želio umanjiti naše troškove i naša davanja iako je svima bilo jasno da radimo s gubitkom. Nikakvog popusta nije bilo, a davanja su ogromna – daje se TZ-u, Gospodarskoj komori, Hrvatskim vodama za ovo i ono, općini za ovo i ono… i nitko ne odustaje što, uvjeren sam, uništava mnoge obrtnike i poduzetnike jer je jednostavno količina davanja prevelika.

Nažalost, ne vjerujem u bitnije promjene jer je takav sustav osmišljen i traje godinama zato da se nahrani ogroman birokratski aparat koji bez tih davanja ne bi opstao. Zato naši poduzetnici redovno imaju inspektore na vratima, pišu se kazne koje su često izmišljene, stvaraju se novi porezi i davanja pa na kraju ispada da od našeg rada žive dobro mnogi, a u najtežem smo položaju mi koji radimo. Uz sve to osjetili smo da onaj srednji sloj nema novaca i da oni sve rjeđe dolaze. Štoviše, naši susjedi vikendaši, prilično imućni pojedinci, sve su rjeđe dolazili i uskoro nam je bilo potpuno jasno da je kriza prevelika pa smo počeli razmišljati o odlasku pri čemu nam je u prvom planu bila Njemačka.

Sportski centar

Na Internetu smo marljivo tražili potencijalne manje restorane koje bismo iznajmili. Nakon podosta traženja pronašli smo ono što smo željeli u poznatom lječilištu Bad Schönborn. Riječ je o restoranu u sklopu sportskog centra kojeg smo odlučili pokušati iznajmiti. 3 travnja 2015. godine otišli smo u Njemačku i vrlo brzo se dogovorili s vlasnikom restorana koji nam za zakup uzima 500 eura mjesečno, a zauzvrat mi imamo mali restoran s pedeset sjedećih mjesta i tzv. pivskim vrtom s isto toliko mjesta koji radi samo tijekom tri ljetna mjeseca.

Bad Schönborn gradić je u kojem živi 12.000 ljudi i poznat je po toplicama te kao dobro mjesto za pripreme sportaša. Upravo u jednom takvom sportskom centru mi smo iznajmili restoran, nazvali ga »Am Kamin« (Pri kaminu) i opredijelili se za hrvatsku kuhinju. Naime, prije početka rada obišli smo mjesto i vidjeli da u mjestu već postoji talijanski, španjolski i tajlandski restoran. S izborom smo pogodili i restoran nam je stalno pun pri čemu je dvije trećine hrane vezano uz hrvatsku kuhinju, a ostalo uz domaću njemačku«, govori Edo, a oboje na pitanje koliko im je trebalo da pokrenu posao, govore kako je to jedna od temeljnih razlika između Hrvatske i Njemačke:

– Budući da ni kod njih nije uobičajeno da netko tko dolazi iz drugih zemalja odmah otvara restoran, oni su nas provjerili, vidjeli gdje smo i što smo radili te provjerili i naše diplome. Nakon toga, kako je to običaj, dobili smo tzv. privremenu dozvolu za rad koja traje 90 dana i nakon toga su nas još jednom provjerili te pustili da radimo. Da bismo otvorili obrt trebalo nam je četiri sata, a obrtnicu smo platili 79 eura i od tog smo dana vlasnici obrta.

Nijemcima je bitno da ti želiš raditi, da radiš i plaćaš poreze. I u osnovi to je najbolji mogući recept jer zarađujemo i ja i država. Slično je bilo i s dobivanjem sanitarne knjižice. Dobili smo je za nekoliko dana, a sve što nam je rečeno bilo je u stilu – ako se dogodi bilo kakav slučaj trovanja u vašem objektu, vi više nikad u Njemačkoj neće dobiti dozvolu za rad u ugostiteljstvu. I to je opet tako jednostavno, a efikasno. Pa naravno da ja ni slučajno ne želim prodati pokvarenu hranu jer mi je cilj zadržati gosta i zarađivati.

Dakle, u Njemačkoj se poduzetniku vjeruje i pomaže, a kod nas se svakoga kontrolira u tolikoj mjeri da je sve skupa neugodno, jer je očigledno da država sve obrtnike smatra potencijalnim lopovima i prevarantima«, govore Edo i Eva koji su uz ovu njemačku praktičnost i povjerenje ostali oduševljeni i činjenicom da je sve što u Njemačkoj treba platiti – i na to se strogo pazi – 19 posto poreza državi. Ostalih davanja nema:

Priče o pravilima EU

– Kad sam im govorio što sve u Hrvatskoj obrtnici, poduzetnici i ugostitelji plaćaju, oni mi nisu vjerovali. Nema u Njemačkoj plaćanja slivnih vodnih naknada, spomeničke rente, komunalne naknade niti bilo kakvih davanja prema turističkim uredima, kao ni krajnje strogih pravila sanitarnih uvjeta, posebnno HACCAP-a s kojim su nas u Hrvatskoj tako prestrašili da nije normalno. Pa mi smo za naš objekt u Starom Lazu potrošili desetke tisuća kuna za ove i one uvjete, za inoks podlogu, za ovaj standard, za onaj standard… i sve pod izlikom da su to pravila EU-a. Svega toga u Njemačkoj – nema!

U njemačkim restoranima 80 posto kuhinja su klasične domaće kuhinje bez inoksa i što ja znam čega. Naravno, sve treba biti čisto i na higijenu se pazi, a njemački sanitarni inspektori se najave, točno daju sat i datum i tada dolaze. Oni u principu vjeruju da svatko želi raditi najbolje što može i zato je odnos takav, što je itekako motivirajuće za razliku od Hrvatske gdje smo svaki dan strepili od dolaska nekog inspektora i naplate bog te pita kakvih zahtjeva i odredbi.

Jednostavno, u Njemačkoj možeš raditi i zaraditi, a u Hrvatskoj od tvog rada žive mnogi, a ti imaš možda i najmanje, iako najviše radiš«, govore Edin i Eva dodajući kako su na godišnji u Hrvatsku došli djelomično i stoga što ih je zakupac »potjerao« nakon što je odlučio poslušati njihov prijedlog te dodatno preurediti i obogatiti kuhinju kako bi radili još kvalitetnije te donosili i sebi i njemu veću zaradu.

Zbog svega toga, logično, Edo i Eva ne planiraju brzi povratak u Hrvatsku: »Ma, pusti, kakav povratak. Pa jedva smo se u Njemačkoj navikli da se ne bojimo poštara. U Hrvatskoj kad bih ga vidio odmah sam se osjećao loše jer sam znao da ili nosi račune ili neku kaznu ili neku novu odluku o plaćanju toga i toga«, zaključio je Edin Sljepčević.

 

izvor: novilist.hr

foto: Marinko Krmpotić