Mislio je da djevojci poklanja parfem, a u bočici je bio smrtonosni otrov ruskih špijuna

Strmoglavljenje Charlieja Rowleyja započelo je onoga dana kada je pronašao naizgled bezazlenu bočicu parfema. Osam godina kasnije, u razgovoru za CNN Films, ispričao je kako je svojoj djevojci Dawn Sturgess darovao bočicu za koju je vjerovao da sadrži skupocjeni parfem, ne znajući da je u njoj smrtonosni nervni otrov koji su ostavili ruski špijuni. “I danas se s tim teško nositi”, kaže Rowley, čija je priča dio novog dokumentarca, piše CNN.

Sve se dogodilo jednog ljetnog poslijepodneva u engleskom gradiću Amesburyju. Prekapajući po kontejneru za donacije, Rowley je ugledao malu kartonsku kutiju. Unutra se nalazila posudica zamotana u plastiku s natpisom Nina Ricci. Uvjeren da je pronašao odbačenu bočicu skupog francuskog parfema, ponio ju je kući kao iznenađenje za svoju djevojku Dawn Sturgess.

Pronalaženje vrijednih odbačenih stvari bio mu je hobi. Godinama je tako uzimao televizore i druge kućanske potrepštine. No tog dana u lipnju 2018. nadao se da će pronaći prsten kojim bi je zaprosio. “Često je spominjala da joj nabavim zaručnički prsten… prsten sa safirom”, rekao je nedavno za CNN.

Nije ni slutio da bočica sadrži isti nervni otrov za koji istražitelji vjeruju da su ga ruski operativci iskoristili tri mjeseca ranije za trovanje bivšeg špijuna u obližnjem Salisburyju. Uslijedio je razoran niz događaja u kojem je Sturgess umrla, a Rowley završio u bolnici, kao kolateralne žrtve međunarodne špijunske sage i pokušaja ubojstva dvostrukog agenta.

Kobni dar

“Mislio sam da je to pravi, lijep poklon i rado ga je prihvatila. Ali sve je tako brzo pošlo tragično po zlu”, prisjetio se. “Poprskala ga je, pomirisala i nanijela na zapešća. Ubrzo nakon toga rekla je da se osjeća čudno. Požalila se na glavobolju, a onda je prestala reagirati. Pokušao sam je oživjeti. Sve se odvijalo kao u usporenom filmu.”

Kasnije istog dana i Rowley se srušio. Obliven znojem, ljuljao se naprijed-natrag i nerazgovijetno mrmljao dok ga je otrov, kasnije identificiran kao ruski nervni agens novičok, svladavao. Pao je u komu i tjednima bio hospitaliziran, s vrlo malo sjećanja na događaje. Nakon što je pušten, doživio je moždani udar koji ga je vratio u bolnicu na još jedan dugi oporavak.

Tako je Rowley nehotice uvučen u sukob ruskih i britanskih obavještajnih službi. “Tko je znao da u Salisburyju živi špijun? Bio je to šok”, rekao je. “Tko bi pomislio da će se otrov ponovno pojaviti u bočici?”

Osam godina kasnije, još uvijek mu je teško pronaći riječi kojima bi opisao što se dogodilo. U novom dokumentarcu CNN Filmsa “Trovanja u Salisburyju: Špijun iz susjedstva”, koji se prikazuje u nedjelju, Rowley dijeli svoju priču s drugima čiji su se životi zauvijek promijenili zbog napada. Često zastaje usred rečenice, a oči mu se pune suzama. “Pokušao sam to potisnuti. Nisam očekivao da će se ovo dogoditi meni ili Dawn”, rekao je za CNN. “I od tada ništa nije isto.”

Sjećanje na Dawn i zajedničke dane

Par je bio u vezi oko godinu dana. Upoznali su se u prihvatilištu za beskućnike, gdje je Sturgess živjela. Rowley se netom bio uselio u novi stan i uređivao ga kako bi mu se i ona mogla pridružiti. Život im se sastojao od jednostavnih zadovoljstava, uključujući i “blago” koje je Rowley pronalazio u kontejnerima za donacije. “Nosilo je to malu stigmu, da te vide kako kopaš po kontejneru”, rekao je. “Ali većinom se isplatilo. Uvijek bih nešto našao, bilo veliko ili malo. Sve lijepe stvari koje bih pronašao išle su ravno Dawn. Uvijek bih kopao do dna, za slučaj da pronađem taj prsten.”

U slobodno vrijeme slušali su glazbu i gledali filmove. Sturgess je voljela Boba Marleyja i akcijske filmove. “Nije baš voljela ‘ženske’ filmove”, ispričao je Rowley. “Povremeno, kad bi u gradu bio sajam, otišli bismo, šetali među štandovima i zabavljali se.”

Parfem bez mirisa

Jedna naizgled pažljiva gesta odvela ih je na nezamisliv put. Dva dana nakon što je pronašao kutiju, u subotu oko podneva, Rowley ju je poklonio Sturgess. Odmah je prepoznala marku i djelovala je uzbuđeno, prisjetio se. Bilo mu je neobično što je raspršivač stigao odvojeno i nije bio pričvršćen na bočicu, pa je sam morao skinuti čep i staviti ga.

Sturgess ga je poprskala, pomirisala i nanijela malo na zapešće. Tekućina je bila uljaste teksture i bez mirisa. “Vrlo čudno – parfem bez mirisa”, prisjetio se što je pomislio.

Ubrzo nakon toga rekla mu je da se ne osjeća dobro i otišla u kupaonicu, odakle je čuo tup udarac. Našao ju je u kadi bez svijesti i pozvao hitnu pomoć. “U jednom trenu sam razgovarao s Dawn, a već u sljedećem nije bila pri sebi, nije reagirala. Uspaničio sam se”, rekao je. “Nisam znao što učiniti.”

Hitna pomoć je stigla i odvezla Sturgess u bolnicu. Ne sluteći da je otrovana i da je sve povezano s ruskom špijunažom, Rowley je odlučio obaviti nekoliko poslova prije nego što joj se pridruži. “Volio bih da sam pošao s njom. Planirao sam joj spakirati torbu sa sitnicama, odjećom i šminkom za bolnicu. Ali sve se dogodilo tako brzo”, rekao je.

Sturgess više nikada nije vidio. Pet sati nakon njezina kolapsa, hitna pomoć se vratila po Rowleyja, kojem je također pozlilo nakon što se vratio kući. Sturgess je umrla deset dana kasnije, dok je Rowley bio u komi. Imala je 44 godine. Prema riječima Neila Basua, bivšeg britanskog šefa protuterorističke policije, mala je bočica sadržavala dovoljno otrova da ubije 10.000 ljudi.

Pozadina slučaja: Trovanje bivšeg špijuna

Sa svojih 44.000 stanovnika, šarmantni i slikoviti Salisbury više nalikuje prizoru s razglednice nego poprištu međunarodnog špijunskog skandala. Slučaj se odvijao poput špijunskog romana. Hladnog poslijepodneva u ožujku 2018. dvije su osobe pronađene bez svijesti na klupi u trgovačkom centru na otvorenom.

Istražitelji su ih identificirali kao Sergeja Skripala, bivšeg časnika ruske vojne obavještajne službe koji je bio optužen za špijunažu u korist britanskog MI6, i njegovu kćer Juliju, koja mu je došla u posjet iz Moskve. Policajac koji im je prvi priskočio u pomoć također je završio u bolnici.

U roku od nekoliko dana britanski istražitelji utvrdili su da je par otrovan novičokom, nervnim otrovom razvijenim u Sovjetskom Savezu. Prema navodima istražitelja, dva operativca ruske vojske doputovala su u Britaniju pod lažnim imenima, namazala otrov na ulazna vrata Skripalova doma i ukrcala se na let za Moskvu.

Forenzičari u zaštitnim odijelima preplavili su srednjovjekovne ulice Salisburyja. Policija je ogradila parkove, pubove i restorane dok su timovi tragali za ostacima smrtonosnog otrova. Svaki put kad bi nekome pozlilo, širila se panika da je novičok ponovno udario. Nakon više tjedana u kritičnom stanju, otac i kći su preživjeli napad.

Tri mjeseca kasnije, život u gradu počeo se vraćati u normalu. A onda je, trinaestak kilometara sjeverno od Salisburyja, Rowley nesvjesno pronašao odbačenu bočicu korištenu za prijenos otrova. I noćna mora je počela iznova.

Život poslije i potraga za pravdom

Neuspjeli pokušaj ubojstva Skripala neki su smatrali sramotom za ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je odbacio tvrdnje o odgovornosti Rusije, nazvavši ih “besmislicama”. Nakon opsežne dekontaminacije, vlasti su godinu dana kasnije proglasile Salisbury sigurnim od nervnog otrova. Skripal i njegova kći navodno se skrivaju i žive pod novim identitetima radi vlastite sigurnosti.

No za Rowleyja, kalvarija nije bila ni blizu kraja. Kad se probudio iz kome, slabo se sjećao što se dogodilo. Liječnik mu je priopćio da je otrov ubio njegovu djevojku. “Bio sam u šoku jer je to bila bočica koju sam poklonio Dawn”, rekao je. “Osjećao sam se užasno, osjećao sam strašnu krivnju zbog toga… i s tim se i danas teško nosim.”

Rowley i danas živi u blizini Salisburyja, okružen podsjetnicima na otrov. Nakon napada imao je problema s ravnotežom i vidom te je izgubio funkciju lijeve ruke. Kaže da mu se ni godinama kasnije pamćenje nije u potpunosti oporavilo. “To pripisujem novičoku”, rekao je, “ali ne znam postoje li trajne posljedice.”

Ruski agenti su identificirani, ali nikada nisu uhićeni. Tvrdili su da su u Salisbury doputovali kao turisti kako bi se divili njegovoj poznatoj katedrali. Godinu dana nakon napada, Rowley se sastao s ruskim veleposlanikom u Londonu, nadajući se da će dobiti odgovore. “Htio sam to čuti iz prve ruke… i dobiti nekakav odgovor”, rekao je. “Nisam dobio nikakav konkretan odgovor, sve su to bili samo izgovori i prebacivanje odgovornosti.”

Kaže da je odustao od nade da će pravda za ženu koju je izgubio ikada biti zadovoljena. “To nije u mojim rukama”, rekao je. “Tu ne mogu ništa.”

NOVO.hr

foto: ILUSTR.arh