32. Gavelline večeri – Atelje 212 oduševio predstavom “Moja ti”

Festival 32. Gavelline večeri ugostio je u ponedjeljak u Zagrebu beogradski Atelje 212 s predstavom “Moja ti” Olge Dimitrijević, toplom ljubavnom dramom o diskriminacijama suvremenog doba u režiji britansko-srpske redateljice Aleksandre Milavić Davies, u kojoj tri glavne uloge igraju tri velike srpske glumice, Svetlana Bojković, Gorica Popović i Tanja Bošković.

One igraju tri heroine starije životne dobi – junakinje drame starice su impresivna životna staža, od 75 do 90 godina starosti, žene koje su gradile svijet u kojem žive, a kojemu su sada, u starosti, postale suvišne.

Zagrebačka publika dočekala je s oduševljenjem beogradske goste, a glumačku igru triju proslavljenih glumica ispratila ovacijama.

Predstava “Moja ti” nastala je po dramskom predlošku suvremene srpske dramatičarke Olge Dimitrijević “Kako je dobro vidjeti te opet”, koji je pobijedio na natječaju za najbolji suvremeni domaći dramski tekst Sterijinog pozorja 2014., te je premijerno izvedena na zatvaranju 62. Pozorja u lipnju ove godine.

Njezina je središnja okosnica ljubavna priča, i to takva koju upoznajemo tek na njezinu kraju – Ivana je upravo umrla, a Dragici prijeti deložacija iz stana u kojemu su zajedno živjele proteklih 50 godina.

Ispod tog površinskog sloja, tekst se dotiče raznih problema suvremenosti, tematizirajući socijalizam kao nostalgično utočište onima koji se ne prepoznaju u novom političkom sustavu u kojemu jači pobjeđuje; treću životnu dob kao nepoželjan teret mlađim generacijama; seksualne (ne)slobode; ideološke podjele; ateizam nasuprot religije posttranzicijskih novovjernika.

Dimitrijević je u toj priči glas dala trima staricama – uz Dragicu, tu su još i Ruža i Zagorka – koje je sama nazvala “živim arhivima socijalizma”. One žive u velikim stanovima u centru grada na koje su oko bacili nestrpljivi nasljednici ili grabežljivi investitori, nesposobne ili nevoljne uopće se i pokušati oduprijeti i potražiti pravdu na sudovima, jer ionako neće žive dočekati kraj sudskih procesa.

Ne smijemo prestati misliti o ljepšim i pravednijim svjetovima

Redateljica Milavić Davies u predstavu ih uvodi postupno, pa se tekst polako rastvara pred očima gledatelja, poput tepiha sa sve šarolikijim uzorcima, u komadu snažnog emotivnog naboja, proparanog epizodama melankolije, ali s puno duha i uz dozu humora.

Surovost stvarnosti očitovana u jeziku dijaloga prepliće se s poetičnošću unutarnjeg, onog nevidljivog, sadržanog u didaskalijama koje je redateljica uplela u radnju pa tako likovi u “offu” iznose opise, pojašnjenja, impresije i zaključke, proširujući prostor radnje na ono neizgovoreno.

N.H./h

foto: hina