U ZKM-u postavljena predstava “Črna mati zemla”, rađena po hit-romanu Kristiana Novaka

Najnovija predstava Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) “Črna mati zemla” po istoimenu hit-romanu Kristiana Novaka, premijerno postavljena u subotu u režiji Dore Ruždjak Podolski, impresivno je elaborirana kazališna inscenacija Novakove kompleksne priče o osobnoj i kolektivnoj krivnji u razorno emotivnoj predstavi koja se dramatizacijom, izvedbom i scenskim oblikovanjem svrstava u vrhunce suvremenog hrvatskog teatra.

To je u subotu prepoznala i ZKM-ova premijerna publika, u kojoj je sjedila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, a koja je dugotrajnim ovacijama pozdravila glumce, autorski tim, te samog Novaka, koji je također nazočio praizvedbi.

“Črna mati zemla” priča je o mladom piscu Matiji Dolenčecu koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do amnezije potisnutu priču, koju kompenzira izmišljanjem ne samo priča, već i vlastite prošlosti.

No, to je tek jedna od brojnih niti iznimno kompleksnog tkiva Novakova nagrađenog romana, u kojoj se svaki motiv rastvara i grana u bezbroj novih smjerova, da bi se na koncu svi stopili u jedinstveno tkanje zaokruženog narativa u kojemu se individualno isprepleće, prožima i izrasta iz kolektivnog, koje pak služi i kao metafora gubitka sebe i kao upozorenje na opasnosti koje taj gubitak krije.

Brojni pripovjedni rukavci onoga što je u osnovi potresna ispovijed dječaka uhvaćenog u mrežu bijesa, krivnje i samoće grubo se strukturiraju kao tri cjeline – jedna se odvija u sadašnjosti, u kojemu glavni lik Matija kreće u potragu za samim sobom; druga ga vraća u Međimurje u doba njegova ranog djetinjstva, a treća se bavi Međimurjem u vrijeme prijelomne 1991. godine.

Kroz sva se tri provlače motivi krivnje – isprva probuđene smrću oca, za koju mali Matija krivi sebe, da bi potom, u izoliranosti dječačkog svijeta, krivnja poprimila demonske razmjere, vezujući se uz još jedan implicitni motiv, a to je problem niza samoubojstava u malom međimurskom selu.

Oslanjajući se na neprekidno kontrapunktiranje, pa potom prelamanje i onda preklapanje (trauma, vremena, prostora, likova), priča se konstruira kao postupna dekonstrukcija jednoga života.

Pogođena dramatizacija kompleksnog predloška

Autor dramatizacije Tomislav Zajec zadržao je sve konstruktivne elemente romana, vješto održavajući tempo vremenskih i prostornih skokova radnje, uspješnog preskakanja iz ispovjedne proze standardnog jezika mladog urbanog protagonista u govorni međimurski dijalekt njegova djetinjstva, te glatkih prijelaza iz stvarnosnog u psihološko i natrag.

Na tim je temeljima Dora Ruždjak Podolski strukturirala višeslojni kazališni komad koji je istodobno i teška psihološka drama ispričana unutarnjim monologom glavnog protagonista, i osuđujuća ispovijest o zajednici poljuljanih temelja, i kronika društva sa svim njegovim manjkavostima – zlouporabom moći, osobnom i općom korumpiranošću, vršnjačkim nasiljem, pedofilijom, alkoholizmom.

Taj kompleksni prikaz tame ljudske duše, iznikle iz dubokog mraka ugrađenog u temelje samoga društva, ponajviše nose njegovi protagonisti – u prvome redu Adrian Pezdirc, koji u ulozi Matije gotovo neprimjetno prelazi iz uloge odraslog čovjeka u manirizme maloga dječaka, iskoračujući iz sadašnjosti u prošlost i natrag, iz stanja dječačke zbunjenosti i histerične opsjednutosti demonima u stanje posljedične neuroze, iz stvarnog u prošlog sebe.

Pritom se neprekidno izmjenjuje i s “malim Matijom”, kojeg je na premijeri utjelovio devetogodišnji Nikola Ljutić: ponekad je na sceni samo jedan od njih dvojice, ponekad obojica – pri čemu jedan u ulozi promatrača, a ponekad su istodobno jedan lik.

Izvrsna je i Urša Raukar kao baka – nositeljica mitološke simbolike podteksta predstave, bogatog etnološkim elementima Međimurja, od mitova i legendi do melosa, koji je također bitan dio predstave a čija se poetika temelji na ornamentalistici međimurske pjevačke tradicije, toplih, duboko prožimajućih, emotivnih napjeva.

Izbor pjesama su napravili Zajec i redateljica, uz suradnju glazbenika Stanislava Kovačića, koji je čitavo vrijeme prisutan na pozornici.

Predstava, kao i roman, počinje gotovo kao krimić, izvješćem o neobičnom slučaju ukupno osam samoubojstava koja su se u neimenovanom međimurskom selu na južnoj obali Mure odigrala u svibnju i lipnju 1991.

N.H./h

foto: hina