Priča o ratu i baletu!

Desetak dana nakon početka „Specijalne vojne operacije u Ukrajini“, četveročlana ženska obitelj odlučuje kako  više nema što čekati. Šestog ožujka članovi napuštaju voljeni Kijev dijeleći se popola. Baka i njena unučica jedva se uspiju nekako ugurati u prepuni vlak za Užgorod, na granici između Slovačke i Mađarske. Kći se vraća u kijevski stan, posprema ga i noću, zajedno s prijateljicom, nesigurnim putevima voze prema Zapadnoj Ukrajini.  Na željezničkoj postaji u Užgorodu neopisiva gužva, ljudi zabrinuti, zbunjeni, no među gomilom vlada neopisiva solidarnost. Na licu mjesta su volonteri, taksisti, ljudi koji nude hranu, prenoćište. Samo što netko nešto zatraži, gotovo taj čas mu to gurnu u ruku. Naš kvartet žena tako besplatno prenoći kod gospodina, koji je samoinicijativno ponudio smještaj. Drugi dan većina putnika krene prema Slovačkoj, a naše žene prema Zahonju, gdje se iz Ukrajine prelazi u Mađarsku. Prelaze granicu, a u Mađarskoj ih dočekuje Denis Kos, kojeg žena – baka poznaje jer je učila njegovu kći baletu. Zatim, preko Goričana napokon su u Hrvatskoj, u Međimurju, u Novom Selu na Dravi. Baka Natalija Nikitina može odahnuti, stigla je kući, u svoju drugu domovinu, među svojima je. Još je desetak dana kod Kosovih,  a zatim joj opet bude pružena ruka solidarnosti i topline te tako kvartet žena, odlukom ravnatelja Graditeljske škole Damira Srneca, bude smješten u malom apartmanu na vrhu Učeničkog doma u Čakovcu. Tamo je i zabilježen ovaj razgovor.

Kako ste?

Sada, ovdje u Učeničkom domu Graditeljske škole sam dobro. Osjećam ljudsku toplinu i dobrotu. Svi su dobri prema meni, prema nama, mojoj kćeri, unučici i prijateljici iz Kijeva koja je s nama. Eto, neki dan sam razgovarala s prijateljicom o  proljeću. Probudiš se kao što se i priroda probudi, jorgovan cvjeta …i to je lijepo i dobro….ali nisam baš sretna….i to, na žalost, postaje normalnim.

Tko je od Vaših ostao u Ukrajini?

Ostao je moj brat Juri Nikitin, poznati kijevski umjetnik, slikar,  sa ženom i djecom, imam malo rodbine. Ostali su neki prijatelji, susjedi, a s nekim prijateljicama, koje su se smjestile na raznim europskim adresama,  Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, održavam telefonske kontakte.

Prelazili ste granice na kojima  se traže biografski podaci, pa koji su Vaši?

Ja sam Natalija Nikitina. Zanimljivo, rođena sam u Moskvi 24. 12. 1950. godine. Diplomirana balerina i plesna pedagoginja. Otac, Jevgenij Nikitin, je završio Vojnu akademiju, a majka, Taisija Nikitina, je bila profesorica ruske literature. Otac je mogao birati mjesto službovanja pa je odabrao Kijev kamo smo se preselili u mom ranom djetinjstvu i gdje su moji roditelji i sahranjeni. U biografske činjenice pitana uvrštava i to da je rasla u vrlo sretnoj obitelji.

Gospođo Natalija, nabrajate europske adrese gdje su se smjestile Vaše prijateljice dok Vi niste puno dvojili. Zapravo ste se vratili u Vašu drugu domovinu Hrvatsku. Na žalost, zbog nesretnih okolnosti. A kada ste došli prvi put, da bi ostali 24 godine?

Točno se sjećam. Bio je 20. rujan 1994. godine. Ja sam, zapravo, pozvana u Varaždin u „Ritmičko sportsko društvo Vindija“. Spletom raznih okolnosti, zapravo sam slučajno došla u Čakovec. Isprva uopće nisam vjerovala da bi se takva škola mogla utemeljiti u gradiću koji nije imao ni sveučilište, no ozračje je u gradskim i županijskim strukturama bilo pozitivno. To me ohrabrilo, kao i činjenica da je u gradu djelovalo niz umjetničkih skupina koje su dobro radile. Uskoro sam u Domu amatera počela voditi Baletni studio koji je prerastao u Osnovnu baletnu školu u sastavu „Umjetničke škole  Miroslav Magdalenić“ .

Vi ste diplomirana balerina i plesna pedagoginja. Koliko je trajala Vaša plesačka karijera?

Od 1969. do 1994. godine.

Zašto baš balerina?

Moja majka je to željela. No, djevojčice su tada željele postati balerine ili glumice. Manekenke još nisu bile u modi.  Kijev je bio jaka umjetnička sredina i tada se tamo njegovao dobar klasični ples. Moglo se dobro raditi.

Koju ulogu ste najbolje otplesali?

Plesala sam sve, otplesala cijeli repertoar, nisam birala. U ponudi su stalno bila tri baleta: Labuđe jezero, Trnoružica i Orašar. U prvom činu Orašara bilo je puno dječjih uloga, pa sam kao pedagog  poslije iskustveno prenosila stečena znanja na svoje učenike.

Gospođo Natalija, što je balet? Nudim pomalo šaljivu definiciju: gimnastika plus poezija?

Balet je ozbiljan ples za koji  je potrebno biti educiran i obrazovan.  Bez toga ne može. Balet je muzika tijela, muzika pokreta.

Što je u baletu najteže izvesti?

Balet se bazira na skokovima, na skokovima. Uz uvježbanost nužna je škola. Obrazovani plesač odmah se može prepoznati.

Povrede su česte?

Da, ima povreda.

Što je na vrhu baletnih papučica?

Ne mogu se sad na hrvatskom sjetiti …no  to s tim papučicama, ma da. Uvijek kažem djevojčicama da odmah u početku ne kupuju papučice …mogu , na primjer,  povrijediti Ahilovu tetivu. Za stabilnost u plesu bitna je snaga stopala, držanje tijela, koordinacija udova…. To drži plesačicu, a ne papučice. Nu, papučice? U Kijevu je nekoć postojala samo jedna tvornica („Kazališni kombinat“) koja je  radila papučice po mjeri. Isuse Bože, a sada takvo bogatstvo! Obilje papučica, uske, široke, mekane, čvršće i ne znam kakve sve ne. Mi to nismo imali. No, da se vratim stopalima. Stopalo mora pjevati, nogama izražavati muziku nije baš lako!

Kakav pedagog ste bili?

Voljela sam djecu, predano radila, nisam se štedjela. Mislim da to znači biti dobar pedagog -voljeti djecu i naučiti ih nešto… Ja sam uvijek djeci govorila „Nemoj izaći iz dvorane praznih ruku, nešto ti moram dati, moram te nečem naučiti!“

Balet je umjetnost, učili li i on usput još čemu?

Balet izgrađuje osobu, jača karakter i disciplinu. Svaki pedagog mora poticati djecu na razmišljanje, a nije to samo skakavac gore – dolje.  Zato sam,  kad bi  mi djeca dolazila, prvo dijete pitala: „Koliko imaš iz matematike?“  Matematika potiče razmišljanje. To je univerzalno, životno korisno, jer puno djevojčica uči balet, a u profesiji će ostati tek nekolicina?

Pa, spomenite tu nekolicinu  koja je počela kod Vas i nastavila dalje?

Tina Rϋcker Hatlak, Mateja Božić, Dora Kos, plesačice klasičnog baleta te Vilim Poljanec, plesač suvremenog plesa.

Ono što ste naučili vraćali ste zajednici?

Da. Radili smo koncerte za Božić, za kraj školske godine. Na radost djece i roditelja. No, nismo samo vježbali balet, već učili i druge plesove, sviralo se na klaviru, učili smo muziku, pohađali solfeđo, širili smo umjetničke vidike.

Od brojnih, izdvojite balet koji Vam je najbolje uspio ?

Orešar! Napravila sam ga na svoj način u dva čina. Preradila tu Božićnu bajku, osmislila svjetlo i sama obradila muziku. Predstava je zabilježene na CD – u.

Kako to da ste u Čakovcu ostali tako dugo, više od dva desetljeća?

Pa skoro sam i otišla. Godine su prolazile, već se nazirala mirovina, a ja sam radila punom parom. Nisam od onih čiji je moto: „Koliko para toliko muzike“. Ja obožavam svoj posao i opet bih od početka u istom zanimanju da mogu. Davala sam svu sebe! No, lokalne vlasti počele su nas bolje materijalno podupirati tako da sam nastavila s poslom.

Ukrajina je velika, mnogoljudna zemlja?

Imamo puno prekrasnih gradova. Moj Kijev je prekrasan. Grad s puno zelenila, crkava, povijesnih dijelova. Na Crnom moru je Odesa sa svojom mrežom starih ulica i starim teatrom. Lavov grad katolika i gotike….no, gradovi se mijenjaju i počinju poprimati europski štih. Tu je i Harkov, veliki radnički grad….

i tu zastaje… Svjesni smo da nam se u razgovor opet upleo rat!… bolje da ne nastavljamo, može nam se dogoditi da govorimo o nečem čega već nema dok mi razgovaramo ili uskoro neće biti. Gospođa Natalija se uozbilji. Možda vidi isto što i ja – gradove bez „mesa“, čelične kosture.

…..volim selo i prirodu. Ritam života je sporiji, kako romantično! …ali ni toga sada nema..

Kakvo ste Vi dočekali početak agresije?

Šuškalo se, glasine svakojake, no malo je ljudi vjerovalo da se takvo nešto može dogoditi.  Kad je krenulo, iz dana u dan je bilo sve manje automobila na parkiralištima, sve manje svjetala na prozorima.

Nasrtaj na Ukrajinu – ta doista „Specijalna operacija“, kako je prvotno rečeno, trebala se voditi protiv narkomana i nacista. Znam da ne volite previše govoriti o politici, ali  recite kako na to gledate?

No, pa narkomani nisu samo ukrajinski problem, ima toga po cijelom svijetu, to se tiče svih suvremenih europskih država. Zbog toga ne treba prst upirati na Ukrajinu!  Slično mislim i o nacistima. Svi znamo da ima takvih skupina ljudi, ja se nisam s njima susretala, pa tako ih nisam ni vidjela. Ni to nije neka ukrajinska posebnost.

Specijalna agresija je počela i negiranjem ukrajinskog identiteta. Jesu li Ukrajinci posebna nacija?

 Da, Ukrajinci kao Ukrajinci žele biti slobodni.

Postoje dva jezika: ruski i ukrajinski.?
Da.

Jesu li oni isti?

Ne.

Je li isto ukrajinsko i rusko pismo?

Ne.

Kad razgovaraju Rus i Ukrajinac, razumiju li se?

Da, razumiju.

Sve?

Da, ja sam odrastala u drugom vremenu, pa sve razumijem.

Može li se reći da su Ukrajinci i Rusi dva slavenska naroda, sličnog jezika i pisma?

Da.

Kako se osjećate danima gledajući slike razaranja Vaše domovine?

Naprosto sam nesretna!

Jednom će rat stati. Morat će se pregovarati ?

Da, inače će nastati kaos.

Posljedica rata može biti i mržnja između dva naroda?

Meni su osjećaji mržnje strani….no, ne znam kako će reagirati oni koji su izgubili svoje najdraže…ne znam ni kako ćemo izaći iz ovoga što sad proživljavamo.

Plačete?

Ne, ne mogu. Kao da mi je kamen u tijelu! Premda me opuštaju dobri ljudi i lijepe uspomene.

Dajmo opet zamijeniti tužnu sliku vedrijim temama. Brbljanjem. Volite li jesti?

Da, to je čovjekovo zadovoljstvo.

Što volite od međimurske i, uopće, hrvatske hrane?

Meso ‘z tiblice, pršut, kolači su dobri. Volim pitu.

Koji je „glavni“ ukrajinski specijalitet?

Ukrajinski boršč! Glavni sastojak je cikla ….boršč je kuhana juha. Ima mrkve unutra, luka i krumpira i još ponečeg. Uz to treba prirediti i dobar komad svinjskog mesa!

Stvarno nisam kuhar. Pokraj ili unutra, meso?

Unutra. Na cijeni je i ukrajinski špek koji se razlikuje od hrvatskog na kojem ima i nešto mesa.  U ukrajinskom slučaju riječ je samo o blistavom, vlažnom, ukusnom bijelom špeku.

Nekoliko puta ste mi rekli da obožavate svoju profesiju. Što još volite raditi?

Volim se družiti, čitati, uz klasičnu glazbu volim i jazz, imam dobar sluh i glas, ali ne volim previše pjevati.

Što Vas može izbaciti iz takta?

Gotovo ništa, staložena sam osoba.

Kakve ljude ne volite?

Licemjerne …koji jedno govore, drugo misle, a treće rade. Moram se pohvaliti da imam doista dobre prijateljice.

Mislite li na budućnost ili plivate u sadašnjosti?

Mislim, mislim, samo ne znam…Zabrinuta sam i zbog unuke. Lijepo mi je ovdje, ali se želim vratiti doma.

Doimate se krhko, ali imam osjećaj da ste čvrsta žena (što god to značilo)…da možete puno tereta podnijeti?

I profesija me očvrsnula. No, vjerojatno sam i na oca koji je bio „vojnik s karakterom“.

Uporni?

Da, kada je riječ o principima. Ne odustajem lako kad sam u pravu.

Niste ovdje sami. Četiri bliske žene na posljednjem katu Učeničkog doma Graditeljske škole kao četiri ranjene grlice.

Moja kći Taisija Kiržnjer je pravnica i odlična managerica u jednom uredu. Napredovala je brzo, no sad joj je karijera zaustavljena. Prijavila se na Zavod za zapošljavanje. Nije mi se ostvarila želja da se i ona bavi baletom, ali moja unuka, Uliyana Nazarenko, dokazuje da „jabuka ne pada daleko od stabla“ te vježba cirkusku gimnastiku. Trinaest joj je godina i pohađa Matematičku gimnaziju on line. Veze su dobre, a ona svaki dan marljivo uči. Nakon razdoblja prilagodbe, sada se već snašla i kaže da bi učila i hrvatski. Alina Koljakova obiteljska je prijateljica, po struci kostimografkinja (na koncertima i filmu).

Četiri žene gospođo pripuštene su u ovaj razgovor. Gdje je muškarac, gospođo Natalija?

Imala sam prekrasnog muža. On je, na žalost već otišao, umro. Bili smo u prekrasnom odnosu. Imao je dobru, veselu narav, skrbio za obitelj. Bio je šarmantan i imao pametnu glavu . Radio je kao administrator u sportskom društvu „Spartak“.

Jeste li pomišljali na drugi brak?

Bila sam mlada i imala prekrasan ljubavni život. No, tako je to u životu, netko ima uspješnu karijeru, a lošu obitelj. Kako Bog da, a meni on nije više dao takvog čovjeka, uz kojega bih se trajno vezala.

ZAHVALE:

Na svom je izbjegličkom putu od Ukrajine do Hrvatske, prije toga puta a i poslije njega, kad se smjestila u Čakovcu, Natalija Nikitina bila je obasipana tolikom pažnjom i toplinom brojnih ljudi,  emocionalnom potporom i konkretnom pomoći, da osjeća minimum potrebe  zahvaliti se mnogima, i ispričati onima koje je slučajno zaboravila: obitelji Kos, obitelji Borko, obitelji Levačić, obitelji Bujanić, obitelji Pontoni, obitelji Kalšan, Andreasu i Tini Rϋcker Hatlak, Josipi Grašić, Ladislavu Vargi, Dubravki Kečkeš, Gordani Mavrin, Damiru Srnecu i Stevici Tkalčecu.

Razgovarao: Zoran Mašović

foto: Ivica Hozmec/privatna arhiva