Dirljiv oproštaj Bobana od Ćire: “I kad smo znali da nam laže, vjerovali smo mu..”

Legendarni kapetan Vatrenih, Zvonimir Boban, na dirljiv način se u Sportskim novostima oprostio od Miroslava Ćire Blaževića. Objavu prenosimo u cijelosti:

Nogometno prvenstvo Jugoslavije 87./88., kraj zimskih priprema. Kapetan Dinama Marko Mlinarić prodan je u Auxerre, a njegov zamjenik Zvezdan Cvetković u Waldhoff iz Mannheima. Svlačionica prve momčadi NK Dinama…

”Mustafa sine, je li moguće da nećeš Dinamovu traku, jebote Boban, pa ti guraš dijete pod kola! Munja sine, onda si ti kapetan!” “Šefe, bolje je da bude Zvone, mi smo prestari, možda brzo odemo, on ostaje.” “Šta je ovo?! Pa vi ste skroz pobenavili, marš na trening, budale jedne, pa nije ni počeo igrat a da bude kapetan! Koji vam je k…., oćete me u ludnicu otjerat!”

Pet dana nakon tog ludog utorka pod maksimirskim jugom, u Prištini, u neku tmurnu i hladnu kasnozimsku nedjelju prvi put sam navukao crveno-bijelo-plavu traku na naš voljeni, sveti i plavi dres! Uz Šefove riječi koje mi odzvanjaju glavom dok moje misli lete gore s njim: “Sad se pokaži, frajeru. Čuj, kapetan, 18 godina i on kapetan!! Ajde, povedi ekipu da te vidimo, kapetane Bobane!” Prešutio sam.

Znao sam da taj mučni sarkazam dolazi od pritiska i straha. Plašio se da mi je rano, a ja traku odbio nisam. Na kraju krajeva, tješio sam se, da je htio, okačio bi on nju na drugoga. Pa on je Šef, nismo mi…

Miroslav Ćiro Blažević – ŠEF, moj Trener, naš Trener – Trener svih trenera koji će, siguran sam, i od gore rješavati naše sudbine i naš HR nogomet, vinuo se Gospodinu nakon jednog velikog života. Odletio je u sjaju svog talenta, u ljubavi njegova naroda i u poštovanju njegovih igrača.

Ne znam je li je i kako je posloženo nebo, znam samo da će Ćiro i gore biti Gazda, a šta bi drugo bio? Kako bi njegov sin Miro, koji ga je s rukom u ruci ispratio nebesima, znao reći: “… a znaš kakav je Tata!” Sjećam se kad sam to i prvi put čuo, 86. u Splitu, memorijalni turnir Marjan, Šef nas je stavio u sobu zajedno – svog sina i svog sutrašnjeg, nedozrelog kapetana.

Toliko toga smo proživjeli zajedno Bijeli Šal i ja da bi i knjiga bila premala, kamoli jedna stranica novina koje je, kao i ja, toliko volio. Šesnaest sam godina igrao kao nogometni profesionalac, od toga mi je 15 bio trener, a ja 13 njegov kapetan. Kako god, vjerujem da će mu biti drago ako se spomenem nekih naših dogodovština koje, s obzirom na današnju sterilnost i banalnost u odnosima trener – igrač, djeluju kao burni renesansni roman pun krvavog i pravog života. Pokušat ću ih razdijeliti u vrijeme koje nas je, eto, opet razdvojilo.

Lijepo je i teško pisati o Ćiri. Lijepo, iz milijun razloga, teško – jer sve se čini malo i nebitno, baš banalno i prosto, nedovoljno za njega i za nas. Pa da ne zalutam u nebitne formulacije i pametovanje, a takvih će o Ćiri biti i previše, ja ću ga opisati doživljenim – kroz ono što smo bili, što jesmo i, ako je tako, po onom što ćemo valjda biti.

Slaven Bilić ga je nedavno objasnio na duhovit, ali i iznimno precizan način.

Kaže da smo mu vjerovali i kad smo znali da nam laže! Genijalna istina! Kaže i da nas je samo on mogao voditi – to smo puno puta čuli, ali Slaven to dočarava sjajnim jezikom, punim ljubavi i poštovanja – punim obožavanja. Tu se krije odgovor na sva pitanja o nama i o Njemu.

Kao da je ono vrijeme tu i sada, kao da se trag ni najmanje istrošio nije. I sve je isto svima, sve je jasno svima – On je Šef, mi smo njegovi Sinovi! Neupitno i zauvijek.

Takvu sam crtu ponašanja vidio kod naših plavih heroja iz osamdeset i druge s kojima sam, nakon što sam im skupljao lopte, imao čast i sreću igrati zajedno. Cico, Mlinka, Hadžija, Šamika, Zvezdan, Džemo, Majo, Mara… bezuvjetno su pripadali Bosancu i on njima. I danas je tako. Jasno da vrijeme, veliki uspjesi i uspomene odrade svoje, ali ipak je to jedinstvena priča jednog jedinstvenog lika, neusporedivog s bilo kim – i s bilo čim.

Svi oni koji znaju nešto o psihologiji grupe, u našem slučaju, divljeg krda, slažu se da nije bilo, barem po pitanju karaktera, kompleksnijeg tima od onog mangupskog generacije ‘98. Imali smo 10 kapetana, pravih frajera i mudonja, pa ih ti riješi i obuzdaj. Nekoliko njih po igri (Aljo, Pros, Šuki, Boka…), nekoliko njih po iznimnim liderskim crtama (Nane, Štica, Sočo, Ladara, pa i ovaj koji piše, bez lažne skromnosti)! More taštine, tone karizme, milijun ideja, milijun želja, veliki talent, veliko taktičko znanje…, žene, karte, izlasci. I sve je to moglo biti problem – ali nikad nije!

Nije jer je Ćiro znao svakog u dušu, znao je kad nas raspustiti, kad stegnuti, kad nasmijati, kad zabrinuti, kad je ne, a kad je da! U tom je bio ko švicarski sat! Nepogrešiv, u sekundu, od nula do 24!

Hendlao nas je s lakoćom, neusporedivom lakoćom. Misli i riječi bile su mu brze i točne, ponekad ludo duhovite. Sve to je bilo odrađeno i promišljeno, ništa slučajno. Radio je na sebi Ćiroki, stvarao se kroz najdublje ambicije da u nogometu postane netko i nešto. Kroz fajtersko blato njegova bosanskog djetinjstva, kroz gospoštinu njegovih europutešestvija, kroz gradski štih Rijeke i Zagreba, svega i svačega bilo je u Šefa. Dodajmo tome i onaj pronicljivi, freudovski-balkansko uličarski instinkt i miks je jebeniji! Lukavom Šmekeru za psihoanalizu nisu trebali sati kao gosp. Sigmundu, trebao je samo jedan jedini pogled – niti riječ, samo pogled! I sve bi skužio, i sve nas posložio. Šeretski, sugestivno, iz zajebancije!

Pa evo, uz osmijeh…

Novo.hr

foto: fah