/FOTO/ Talijani objavili nove fotografije i nepoznate detalje novog Maksimira! Navijači još ogorčeniji: “Ovo je sajam..”

Arhitektonski ured VG13 Architects predstavio je natječajni prijedlog za stadion Maksimir i Sportsko-rekreacijski centar Svetice, kojim se istočna sportska zona Zagreba preoblikuje u jedinstveni šumski krajolik.

Plan objedinjuje nogometni stadion kapaciteta 35.000 sjedećih mjesta, atletske i dvoranske sadržaje, prometnu infrastrukturu, postojeće bazene i javni prostor u ekološki okvir koji se nastavlja na park Maksimir, piše archeyes.com.

“Krajolik se stoga ne shvaća kao ukras koji okružuje zgrade, već kao primarna infrastruktura kroz koju je organiziran cijeli projekt”, poručuju iz ureda VG13 Architects.

“Sačuvani dio šumske geografije..”

Prijedlog se temelji na širem urbanističkom čitanju Zagreba i ne bavi se samo izoliranim problemom zamjene nogometnog stadiona. Projekt smješta zonu Svetice na sjecište dvaju velikih sustava: infrastrukturnog koridora istok-zapad uz Maksimirsku cestu i ekološkog toka sa šumovitih obronaka Medvednice prema savskoj ravnici.

Park Maksimir, smješten sjeverno od lokacije, tretira se kao sačuvani dio te šire šumske geografije, a glavni plan proširuje takvu prostornu i ekološku logiku prema jugu kroz cijeli sportski kompleks.

Zgrade nisu zamišljene kao samostalni objekti u preostalom zelenilu. Umjesto toga, sportski objekti, tereni za trening, staze, trgovi i prometna infrastruktura uklapaju se kao zahvati unutar gustog i raznolikog krajolika.

Čistine su predviđene za zajedničke aktivnosti, a pješačke staze prolaze kroz zasađena područja i povezuju stadion s atletskom stazom, dvoranama, bazenskim kompleksom i prometnim čvorištem.

Takva strategija lokaciji osigurava svakodnevnu prohodnost, koja često nedostaje klasičnim sportskim zonama. Njezin uspjeh ovisit će o detaljnom upravljanju pristupom, sigurnosti i održavanju tijekom različitih događanja.

Topografija se koristi kao operativni alat, a ne samo kao estetski element. Materijal iskopan za temelje i podzemne garaže ne odvozi se s lokacije, već se koristi za formiranje blagih nasipa, kišnih vrtova i sezonskih vlažnih staništa. Propusno tlo, korijenski sustavi i zasađena zemlja usporavaju otjecanje vode i potiču njezino upijanje u tlo.

Taj pristup povezuje hidrologiju s javnim prostorom i staništima, a istodobno se izbjegavaju ugljični otisak i logistički teret odvoza iskopane zemlje. Ekološka vjerodostojnost projekta temelji se na korištenju šumskih zajednica karakterističnih za Maksimir, što uključuje vrste hrasta i graba prilagođene lokalnim varijacijama vlage u tlu i nadmorskoj visini.

Otvoreni stadion za Maksimir

Stadion s 35.000 sjedećih mjesta nije zamišljen kao zatvoreni oval, već kao četiri zasebne tribine raspoređene oko terena. Njihov blagi pomak ostavlja kutove otvorenima, što stvara uokvirene poglede prema okolnom drveću, dok svjetlost, zrak i pješaci mogu prolaziti kroz obod stadiona.

Iz parka se građevina doima kao niz niskih, nagnutih krovnih ploha iznad krošnji, a ne kao jedinstveni zatvoreni volumen. To je namjerni odmak od suvremenih trendova, gdje se stadioni oslanjaju na neprekinute fasadne ovojnice radi kontrole vizualnog identiteta i okoliša.

Ova strategija nadovezuje se na nasljeđe postojećeg stadiona Maksimir autora Vladimira Turine, koji je predviđen za rušenje. Turina je svoj projekt opisao kao otvorenu arenu u pejzažu, a njegova arhitektonska snaga dijelom je proizlazila iz razmaka između monumentalnih betonskih tribina.

VG13 ne kopira te oblike, a nova gradnja ne može riješiti pitanje materijalne baštine koje otvara rušenje. Umjesto toga, projekt interpretira osnovnu prostornu ideju ranijeg stadiona: da praznina između tribina može biti arhitektonski element i da krajolik može ostati prisutan u doživljaju sporta.

Prijedlog razdvaja unutarnje i vanjske uvjete stadiona. Unutar “ljuske”, strmi redovi sjedala, zbijene tribine i neprekinuta linija krova stvaraju koncentrirano vizualno i zvučno polje kakvo se očekuje na nogometu. Izvan tribina, obod ostaje porozan, s predprostorima, natkrivenim terasama, stubištima i pejzažnim prijelazima koji omogućuju korištenje prostora i izvan termina utakmica.

Takvo dvojno stanje djeluje uvjerljivo u nacrtima i vizualizacijama, ali zahtijeva pažljiva operativna rješenja kako stroge kontrole pristupa na velikim stadionima ne bi njegove javne rubove pretvorile u niz ograđenih i neaktivnih zona.

Plohe imaju više uloga

Arhitektonski jezik stadiona definiraju nagnute i preklopljene plohe koje imaju više uloga. One oblikuju profil tribina, ulazne nadstrešnice, podupiru komunikacije, formiraju terase te posreduju između povišenih tribina i javnog prostora u prizemlju.

Presjek i kretanje vidljivi su kroz vanjski profil zgrade, umjesto da se fasada postavlja na neovisni strukturni okvir. Taj je efekt najizraženiji na otvorenim kutovima, gdje se rubovi krova i nagnute strukture tribina prividno razdvajaju i klize jedni pokraj drugih.

Vizualnu neprekinutost podupire namjerno strukturno razdvajanje. Stadion je podijeljen na četiri neovisna krila s dilatacijskim spojevima. To omogućuje svakoj tribini da zasebno reagira na toplinska širenja, tolerancije u gradnji i promjene opterećenja.

Istočna i zapadna tribina dijele istu repetitivnu strukturnu logiku, dok sjeverna i južna odgovaraju različitim programskim i geometrijskim uvjetima. Takva podjela nudi praktične prednosti za redoslijed gradnje, popravke, preglede i moguće buduće izmjene. Time kompozicija od četiri tribine postaje više od formalne geste, jer arhitektonska fragmentacija odgovara izvedivom strukturnom poretku.

Donja struktura kombinira montažne armiranobetonske stupove i stepenaste tribine. Iznad njih, lagane čelične rešetke premošćuju prostor i nose krov. Riječ je o dva odvojena sustava: beton daje tribinama težinu i trajnost, dok čelik omogućuje da krov ostane relativno tanak i izdužen. Njihov bliski kontakt stvara dojam kontinuiteta, ali se opterećenje krova ne prenosi na strukturu tribina.

Zasloni od istegnutog metala i mrežaste površine čine vanjski sloj koji filtrira sunčevu svjetlost i skriva zone kretanja, a istodobno zadržava djelomičnu vidljivost između hodnika i krajolika.

Suzdržana paleta materijala, koja uključuje beton, pocinčani čelik i metalnu mrežu, proteže se i na atletski dio te dvorane, čime se postiže dosljednost bez nametanja identičnih oblika različitim sadržajima.

Mobilnost i javna uporaba

Strategija mobilnosti daje prednost središnjem krajoliku u odnosu na pristup privatnim vozilima. Tramvajske, autobusne, pješačke i biciklističke rute čine primarnu mrežu dolazaka. Parkiranje i operativni promet smješteni su na rubove lokacije i pod zemlju.

Stadion uključuje podzemnu garažu s odvojenim pristupima za javnost, službe i sudionike događanja, a šira zona oslanja se na zajedničke kapacitete nogometnog i atletskog programa. Na lokaciji je predviđeno oko 1.500 natkrivenih mjesta za bicikle, što pokazuje da je biciklizam dio prostornog okvira, a ne naknadni dodatak.

Na južnom rubu, prometno čvorište Borongaj zamišljeno je kao javni prag između javnog prijevoza i sportskog krajolika. Autobusna infrastruktura i podzemno parkiranje spojeni su s javnim trgom, tramvajskim vezama, malim svakodnevnim sadržajima i natkrivenim prostorima za kretanje.

Niske krovne konstrukcije nisu monumentalne, već funkcioniraju kao paviljoni koji organiziraju orijentaciju i čekanje. To je važno jer čvorište mora funkcionirati jednako dobro običnim radnim danom kao i tijekom velikih gužvi na dan utakmice. Projekt to preklapanje tretira kao urbanu datost, a ne samo kao prometni izračun.

Zajedničko korištenje prostora ugrađeno je i u širi raspored objekata. Rukometna arena te dvorana za košarku i futsal objedinjene su u jednom volumenu, čime se smanjuje tlocrtni otisak zgrade i omogućuje dijeljenje servisa, komunikacija i tehničkih sustava.

Postojeći bazenski kompleks zadržan je i povezan novim pješačkim rutama i javnim prostorima. Predprostori stadiona, natkriveni hodnici i tranzitni trgovi prikazani su kao prilagodljiva mjesta za sajmove, rekreaciju i lokalna događanja, a ne kao prostori koji ožive samo uz kupljenu ulaznicu.

Arhitektonski prijedlog manje ovisi o programiranom spektaklu, a više o dostupnosti izdašnog terena zaštićenog od vremenskih prilika, koji može prihvatiti različite oblike javnog korištenja.

O uredu VG13 Architects

VG13 Architects talijanski je arhitektonski ured koji su osnovali Tommaso Fantini i Alberto Rossi. Za natječajni prijedlog stadiona Maksimir i SRC-a Svetice, ured je razvio integrirani pristup koji arhitekturu, krajolik, mobilnost i javni prostor spaja u jedinstveni građanski i ekološki okvir. Klijent projekta je Grad Zagreb, a natječaj je organiziralo Društvo arhitekata Zagreba (DAZ).

NOVO.hr

foto: VG13