“Lički izlet” pokazao da sindikati imaju smisla još jedino u političkim strankama

Svakim danom sve veći broj radnika shvaća da sindikati i njihove vođe nemaju mnogo smisla. Načelno zauzimaju se za napaćene radnike, a realno mlate prazne floskule koje je lijepo čuti, samo nikada nismo čuli kako doći do tih njihovih lijepih želja. Uz to, plaće sindikalnih vođa značajno su veće od iznosa prosječne hrvatske plaće, a uglavnom imaju i mnoge druge benificije, pa nisu baš vjerodostojni u borbi za radnička prava.

Davnih dana, kada nismo bili u tržišnoj ekonomiji (nije ni danas Hrvatska u tržišnoj ekonomiji, ali ajmo se za ovu priliku pretvarati da jest), možda su sindikati imali svoju ulogu u tvrtkama. Ako ništa drugo, onda za dijeljenje svinjskih polovica i ostalih smrznutih i nesmrznutih proizvoda, koje su jednom godišnje uručili svojim članovima.

Šalu na stranu. Iako hrvatski radnici nisu baš skloni mobilnosti unutar države, ogromno iseljavanje radnika u zapadne zemlje, prilično je pokrenulo tržište radne snage u Hrvatskoj. Nema više popularne poštapalice od nemoralnih vlasnika poduzeća, koju su često koristili: “Pretresem grm i pronađem sto radnika.” I tako je uglavnom i bilo. Dok nije nestalo grmova, odnosno radnika. Taj proces zove se funkcioniranje tržišta radne snage. I ako je išta dobrog donijelo značajno iseljavanje stanovništva, donijelo je dobre pregovaračke pozicije za radnike koji su ostali, znaju i žele raditi. Dok je potražnja za radnicima višestruko veća od ponude, ukoliko se ljudima ne sviđa kod nekog poslodavca, odu kod drugog. Ako im ne paše kod drugog, odu kod trećeg, ili u inozemstvo. Ako im ne paše nigdje, vjerojatno je ipak problem u njima.

I u situaciji u kojoj nedostaje velik broj radnika, ima poslodavaca koji ne ispunjavaju svoje obveze, kod kojih se vrši mobbing nad djelatnicima i rade druge nepravilnosti. Za takve slučaje i za takve poslodavce postoje sudovi. Iako je sudstvo generator većine problema u Hrvatskoj, kod radničkih sporova uglavnom su presude na strani radnika. Vjerojatno nekad i pretjerano, jer kao što se svi poslodavci ne ponašaju korektno i ne ispunjavaju obveze, tako nisu niti svi djelatnici ‘zlatni’ i ne ispunjavaju svoje zadatke, zbog kojih na kraju i dobivaju plaću.

Dakle, radnici imaju ‘tržišni mehanizam izbora’ i sudski, ukoliko dođe do pokretanja postupka. Koja je onda uloga sindikata u cijeloj priči? Da svaki dan govore u kamere da su za veće plaće radnika i veća prava? Pa koji normalan poslodavac nije za veće plaće njegovih radnika, posebno sada u situaciji kada mnogi ljudi odlaze iz Hrvatske? U redu, mnogi poslodavci nisu do nedavno imali taj mentalni sklop u glavi, koji bi cijenio radnike. Navedena je gore ‘priča s grmovima’. No i takve poslodavce kaznilo je to isto tržište. Kaznilo ih je jer su na lošem glasu, a u današnjem digitalnom svijetu, informacije o lošim poslodavcima šire se munjevito. Ako već ne cijeniš radnika, jer ti izdvaja svoje vrijeme, znanje i resurse, onda bi ga trebao cijeniti makar zato jer je on najbitniji kotačić tvojeg poslovanja i ostvarivanja prihoda.

Kada bi šefovi sindikata zaista mislili na svoje članove, onda bi se borili da država smanji doprinose na plaće i vjerojatno bi većina radnika iste sekunde imala veće plaće. Jer poslodavci ne plaćaju samo iznos koji radnik dobije na račun, kao što su mnogi mislili, nego je bruto iznos uglavnom dodatnih 70-80 posto na neto plaću. Na više iznose plaća, nameti su još i značajniji.

Slučaj Uljanika spomenut ćemo samo kroz sindikalni dio, o ostalim anomalijama tamo drugi put. Šef štrajkaškog odbora, Đino Šverko je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Uljanika. Pazite, NADZORNOG odbora. Kojem je obveza nadzirati poslovanje, rezultate i odluke Uprave. Osim što Šverko nije nadzirao Upravu, što mu je bila zadaća, sada je na čelu štrajkaškog odbora, koji želi da se makne Uprava. Koju taj isti Šverko nije nadzirao. Samo kod nas..

I konačno da dođemo do naslova, odnosno područja gdje sindikati stvarno imaju smisla. Darko Dado Milinović pokazao je ove srijede da je veći sindikalist od Ribića, Novosela i svih ostalih. Dado je pokupio ekipu svojih podupiratelja – poslovnu jedinicu dijela ličkog HDZ-a u autobuse, i odveo ih drito do središta ‘kompanije’, do Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Tamo su šef sindikata Dado i njegovi ‘djelatnici’ skandirali, pjevali, urlali i tražili od vodstva HDZ-a da raspiše izbore za šefa stranke u Ličko-senjskoj županiji. Trenutno tamo vlada povjerenik iz Zagreba, a nijedna poslovna jedinica ne voli da ona nema vlast.

Pokazalo se ovim Milinovićevim pohodom na Zagreb, kako funkcioniraju sve veće stranačke kompanije u Hrvatskoj. Isto tako prvi put su se tako otvoreno suprotstavile dvije lokalne frakcije iste stranke, a autobusi u Zagreb pokazatelj su koliko znači imati moć na lokalnoj razini. Ako imaš vlast, imaš moć, imaš (uglavnom izmišljena) radna mjesta a imaš i mnogo članova sindikata, kao što ih ima Milinović. I zato, sindikati imaju smisla i ispunjavaju sve više svrhu u ovim teškim trenucima samo za stranačke radnike, ovaj članove.

SDP ima čak i formalni sindikat za djelatnike stranke naziva Nova ljevica. Sindikat vodi Karolina Leaković, koja se već mnogo puta ‘proslavila’ sa svojim ekonomskim stajalištima, pa tom stranačkom sindikatu također predstoji blistava budućnost.

Dragan Bacinger

foto: scr.hrt