Bankovne naknade i regulatorni mehanizmi

Proteklih mjeseci banke značajno proširuju vrstu i povisuju visinu iznosa za svoje bankovne naknade. Uvode se neke nove naknade kao što su primjerice; pristupnina za ugovaranje on-line bankarstva,  manipulativni troškovi podnošenja zahtjeva za izdavanje kreditnog izvješća itd., dok se visine naknada za one već postojeće bankovne naknade, kao npr. naknade za vođenje računa, naknade za plaćanje računa itd., u vrlo kratkim vremenskim intervalima, kontinuirano povisuju.

Klijenti ovakvu vrstu poslovanja banaka, pogotovo kada da se radi o nižim iznosima, često ne preispituju, pa pristupaju, bez puno propitivanja, stalno novim uvjetima i pravilima poslovanja banaka, koja znače dodatna i izravna terećenja njihovih bankovnih računa. Koliko god se pojedinačnom klijentu takve naknade mogu činiti minornima, kada se uzme u obzir značajan broj klijenata kojima banke mogu izravno teretiti račune radi naplate raznih bankovnih naknada, ovdje se može raditi o nimalo zanemarivima, višemilijunskim mjesečnim iznosima.

Radi bolje predodžbe, ako bi prosjek bankovne naknade po klijentu iznosio čak i samo dodatnih 20,00 kuna mjesečno, to bi se na primjerice 300.000 klijenata banke, radilo o dodatnom prihodu banke koji (samo) po osnovi naplate bankovnih naknada iznosi čak šest milijuna kuna mjesečno. I dok se visini međubankovnih naknada, donošenjem Uredbe EU 2015/751 uspjelo doskočiti limitiranjem visine takvih naknada na 0,2 % odnosno 0,3 % vrijednosti transkacije, nove vrste potrošačkih bankovnih naknada koje banke neumorno u posljednje vrijeme smišljaju, još uvijek nisu postale područje značajnijeg interesa pa tako ni preciznije zakonske regulacije.

Zakonska mogućnost promjena općih uvjeta poslovanja banaka, pa time i visina i vrsta bankovnih naknada, nakon već sklopljenog ugovora s bankom, opsežno je područje koje obuhvaća široki spektar različitih situacija. Radi opsežnosti tematike, u ovom članku razrađeno je isključivo postupanje banaka i regulatorni mehanizmi koje se odnose na izmjene već prethodno ugovorenih uvjeta poslovanja banaka s klijentima, konkretno izmjena visina i vrsta bankovnih naknada, kao i pitanja mogućnosti zaštite prava klijenata ukoliko su takva prava povrijeđena.

Pravni okviri izmjena vrsta i visina bankovnih naknada i okvirnih ugovora

Zakon o platnom prometu temeljni je Zakon u Republici Hrvatskoj koji uređuje osnovne pravne okvire poslovanja banaka, pa tako i postupanja banaka kod uvođenja novih ili povisivanja iznosa već postojećih bankovnih naknada. Navedenim Zakonom nametnuta je obveza bankama da klijentima, prije nego što se klijent obveže ponudom ili okvirnim ugovorom, daju informacije također i o svim naknadama koje korisnik platnih usluga treba platiti pružatelju platnih usluga, što uključuje i naknade povezane s načinom na koji i učestalošću s kojom se daju ili čine raspoloživima informacije te o iznosu svake pojedine naknade (članak 23, stavak 1., točka 3. Zakona o platnom prometu). Prethodno upoznavanje s informacijama o vrstama, iznosima i učestalosti izmjena bankovnih naknada, klijentima banaka bi pružilo mogućnost boljeg donošenja odluke u pogledu odabira banke, a ujedno bi se na ovaj način uspostavilo transparentnije poslovanje banaka. Hrvatska narodna banka u pogledu transparentnosti bankovnih naknada (vrsta i visina), povodom izravnog obraćanja, u svom priopćenju navodi;

“Navedenim odredbama Zakona o platnom prometu (NN, br. 66/2018.) nisu obuhvaćena pravila informiranja o svim naknadama koje banke naplaćuju, već samo pravila informiranja o izmjenama onih naknada koje su vezane uz pružanje platnih usluga (primjerice vođenje tekućih i žiro računa, izvršenje platnih transakcija s tih računa i slično). (Direkcija za eksternu, internu i digitalnu komunikaciju, Sektor komunikacija)”.

Hrvatska narodna banka u svom priopćenju dalje navodi i sljedeće:

“Zakon o platnom prometu određuje da je pružatelj platnih usluga dužan predložiti izmjenu okvirnog ugovora najmanje dva mjeseca prije predloženog datuma početka primjene te izmjene, a sve relevantne informacije je dužan dati:

·         na papiru ili nekom drugom trajnom nosaču podataka,

·         dovoljno unaprijed kako bi korisnik imao vremena za donošenje odluka,

·         razumljivim riječima i u jednostavnom i sveobuhvatnom obliku.

Na taj način Zakon o platnom prometu jasno propisuje obvezu pružatelja platnih usluga da svakom korisniku aktivno i personalizirano daje propisane informacije. Pružatelj platnih usluga isto može učiniti na dva načina:

·         dostavom/davanjem cjelovitog teksta izmijenjenog okvirnog ugovora uz naznaku novih/izmijenjenih dijelova,

·         dostavom/davanjem obavijesti o najvažnijim elementima izmjena uz referencu/link na raspoloživi izvor cjelovitih izmjena okvirnog ugovora.

(…..)

Personalizirana informacija o izmjenama okvirnog ugovora (na papiru, putem obavijesti u okviru on line bankarstva i sl.) mora biti jasna i koncizna te korisniku omogućiti njihovo razumijevanje kao i stvarni uvid u predložene izmjene odnosno njihov utjecaj na način korištenja i cijenu platnih usluga (Direkcija za eksternu, internu i digitalnu komunikaciju, Sektor komunikacija).”

Iz priopćenja Hrvatske narodne banke, kao i Zakona o platnom prometu koji regulira poslovanje banaka, jasno je da postoje uspostavljena pravila o načinima i rokovima obavještavanja klijenata o izmjenama uvjeta i pravila poslovanja banaka. S druge strane, s obzirom da je iz priopćenja Hrvatske narodne banke vidljivo da se od banaka ne očekuje preciznost u pogledu obavještavanja o sadržaju izmjena svih vrsta bankovnih naknada, uspostavljeni “tehnički” parametri obavještavanja klijenata, kao i njihov oblik, nemaju baš značajni utjecaj na mogućnost zaštite u slučaju povrede prava klijenata. Pojednostavljeno rečeno, ako banka nije dužna obavijestiti klijenta o sadržaju svih uvjeta izmjena pravila poslovanja pa tako i bankovnih naknada, onda se, neovisno o jasno uspostavljenim “tehničkim” instrumentima obavještavanja klijenta, otvara dovoljno širok prostor postojanja pravne nesigurnosti, nepreciznosti i netransparentnosti u pogledu sadržaja poslovanja koji će svakako u budućnosti zahtijevati dopunu, konciznost i bolju jasnoću pravnih odredbi.

Zaštita prava klijenata

Problem zaštite prava može nastupiti ukoliko prava klijenata nisu dovoljno jasno definirana. Drugim riječima, kako zaštititi pravo za koje ne postoji jasna zakonska zaštita i u pogledu kojeg postoji zakonska neizvjesnost da li pojedino pravo uopće pripada klijentu ili ne? Doslovnom primjenom odredbe Zakona o platnom prometu koja zahtjeva da klijent o svim izmjenama bankovnih naknada mora biti obaviješten, da takva izmjena mora biti dostavljena klijentu dva mjeseca unaprijed, na određenom mediju i razumljivim riječnikom,  propust banke da kod izmjena okvirnog ugovora postupi na opisani način, smatrao bi se prekršajem banke, za koji ona odgovara novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 do 500.000,00 kuna, za svaki pojedini takav počinjen prekršaj. Ipak, obzirom na prevladavajuće mišljenje da banka nije dužna obavijestiti klijenta o svim bankovnim naknadama koje terete i koje bi mogle izravno teretiti račun klijenta, procjena da li je došlo do provrede prava klijenta ovisi od slučaja do slučaja, o svakoj pojedinoj procjeni vlastite banke klijenta, i kasnije, u slučaju daljnjeg prigovora klijenta, najčešće o odluci Hrvatske narodne banke koja o tome zauzima poprilično feksibilan stav.

Regulatorni mehanizmi Hrvatske narodne banke

Zakonom o platnom prometu predviđeno informiranje o izmjenama okvirnog ugovora, pa tako i o izmjenama bankovnih naknada na prethodno opisani način, predviđen je upravo zato da se klijentu ostavi mogućnost da li će prihvatiti izmjene okvirnog ugovora ili raskinuti odnos sa svojom bankom. Zakon o platnom prometu propisuje da u slučaju da klijent ne želi prihvatiti predložene izmjene, ima pravo bez naknade otkazati ugovor s bankom s učinkom takvog otkaza s bilo kojim datumom prije datuma stupanja na snagu tih izmjena.

Hrvatska narodna banka u svom priopćenju, povodom izravnog obraćanja, u pogledu reguliranja visina i učestalosti bankovnih naknada navodi:

“Vrste naknada i visinu naknada koje banke naplaćuju potrošačima, banke objavljuju u svojim Tarifama naknada, koje su sastavni dio okvirnog ugovora. Iznose naknada banke određuju u skladu sa svojom poslovnom politikom. Hrvatska narodna banka (u nastavku HNB), kao ni druge europske centralne banke, ne propisuje visinu naknada već se one formiraju na tržištu.

Međutim, na internetskoj stranici HNB-a potrošači od 1. studenog 2018. godine imaju mogućnost usporediti naknade povezane s računom za plaćanje kao što su na primjer vođenje računa za plaćanje, kreditni transfer, izravno terećenje, trajni nalog i sl. Jedna od osnovnih svrha spomenute internetske stranice je upravo jednostavna mogućnost usporedbe ponuda različitih banaka i donošenja odluke o tome ponuda koje banke najbolje odgovara njihovim potrebama (Direkcija za eksternu, internu i digitalnu komunikaciju, Sektor komunikacija).“

Zaključno, regulatorni mehanizmi po pitanju ograničenja vrste i visine bankovnih naknada koje se mogu nametnuti klijentima za sada nisu uspostavljeni. Jedini relevantni načini zaštite klijenata od svojevolje banaka koji im stoje na raspolaganju su; poznavanje tržišta poslovanja banaka, kao i načina zaštite povrijeđenih prava u slučaju povreda minimalnih zakonskih obveza banaka, za koje nepoštivanje i propuste banka može odgovarati značajnim novčanim kaznama. Kad se ispitaju sve mogućnosti, kako pravne tako i one koje je usvojila Hrvatska narodna banka, proizlazi da, klijentu u pogledu zaštite njegovih prava (u pogledu izravnog terećenja njegovog računa novim bankovnim naknadama), ne preostaje dovoljno zakonskih zaštitnih mehanizama i mogućnosti, odnosno prepušten je poprilično fleksibilnoj i samovoljnoj ocjeni tumačenja njegovih  prava.

U konačnici proizlazi da je klijent, dok se eventualno ne uspostavi bolja pravna zaštita i konkretni regulatorni mehanizmi od strane centralnih banaka i zakonodavstva, upravo taj koji, putem informiranja o stanju na tržištu kroz usporedbu općih uvjeta poslovanja banaka, najbolje sam može regulirati poslovanje banaka putem odabira odgovarajućih banaka i raskida ugovornog odnosa s onim bankama čiji uvjeti poslovanja nisu prihvatljivi.

S druge strane, a gledano s aspekta budućeg načina poslovanja, banke bi, s obzirom na veliku konkurenciju na tržištu, trebale biti oprezne u pogledu uvođenja novih vrsta i visina potrošačkih bankovnih naknada i razmišljati više u smjeru privlačenja novih, kao i nuđenja boljih komercijalnih uvjeta za već postojeće klijente.

________________________________________

Božena Vujica, korporativni pravnik