Javni sektor otkrio ono što privatni zna dulje vrijeme: Sustav NE funkcionira

/KOMENTAR/ Prvo bi bilo poželjno da si svi zajedno postavimo pitanje, tko ili što je taj misteriozni ‘Sustav’!?

Prema definiciji, sustav je uređena cjelina koja se sastoji od elemenata, koji su međusobno povezani. Jedna od najbitnijih funkcija nekog sustava je SVRHOVITOST. Svrhovitost je kada elementi sustava međusobnim djelovanjem postižu da sustav funkcionira. Ima sustav još postavki, bitni dio svakog sustava su podsustavi, ali da se zadržimo na svrhovitosti – svrhovitosti hrvatskog sustava.

Uzmimo da su u hrvatskom sustavu elementi građani, koji svojim međusobnim odnosima čine tu uređenu cjelinu. Ako sustav NE funkcionira, tko je onda kriv? Netko imaginaran, ili ti isti građani koji čine sustav?

Ovaj uvod s definicijom sustava, počinje zbog zadnjeg događaja u čakovečkoj srednjoj školi, u kojem već sigurno znate više-manje sve.

Nakon što je slučaj izašao u javnost, profesor je u svakoj izjavi govorio da ga “sustav ne štiti”. I tu je vjerojatno u pravu, jer su se odgovorni u školama i ministarstvu već pomirili na ‘blago nasilje’, te se pred mnogim problemima zatvaralo oči. Ubrzo su se na društvenim mrežama počele stvarati grupe podrške profesoru Dragičeviću, no ujedno su prosvjetni djelatnici anonimno pisali što se sve njima događalo. Ukoliko je pola istina, situacija je alarmantna.

Postavlja se samo glavno pitanje, GDJE su bili ti svi prosvjetni djelatnici, koji sada anonimno pišu o očitim zlostavljanjima, prije ovog slučaja. Još konkretnije, da nije bilo ovog slučaja, vjerojatno nitko ne bi znao da je problem tako značajan. Zašto nitko prije nije reagirao? Teško je reći, no sigurno je jedan od razloga nepovjerenje. Nepovjerenje prema tom istom sustavu. Naravno, ima i slučajeva nasilja u obrnutom smjeru, kada su učenici žrtve onih profesora koje sustav nažalost drži unutra, umjesto da odlete što dalje od obrazovanja i obrazovnih ustanova.

“Sustav” je deset puta gori prema malim i srednjim poduzetnicima

Trebao se dogoditi “slučaj profesor” da otprilike znamo kako stvari ne funkcioniraju u obrazovnom sustavu. Sada to pomnožite s deset i dobit ćete što sustav radi s malim i srednjim poduzetnicima. Da se opet ljudi iz javnog sektora ‘ne uhvate’ poduzetnika Todorića i onih ‘poduzetnika’ koji su bili na predstavljanju PR uratka Martine Dalić, to nisu poduzetnici. To su karteli koji više ili manje rade/radili su s državom ili Agrokorom. Znači opet s državom.

Najugroženiji su mali poduzetnici, koji nemaju političko zaleđe, već, vidi čuda, samo žele raditi ono što najbolje znaju. Baviti se proizvodnjom, obradom metala, drva ili slično. Tu nastupa opet sustav. Odnosno pokvareni ljudi iz sustava, koji odrađuju stvari za još gore ljude iz pozadine, koji vuku konce igre.

Sustav je mnogo takvih poduzetnika, odnosno osoba koje stoje iza tvrtki, uništio. Koliko je prljavih predstečajnih nagodbi odrađeno, koliko je Todorić s političkim i kvazi-gospodarskim saveznicima odugovlačio s plaćanjima, jer je tako mogao, koliko je poticaja pokupio.. No i nakon Todorića tzv. Ortački kapitalizam nije nestao, iako jedan nedavno promoviran PR priručnik govori suprotno.

One koji se unatoč svemu još bore i stvaraju novu vrijednost, previše se oporezuje, plaši ih se inspekcijama i slično. Sustav to radi jer je jednostavno preskup. Posebno je preskup za ono što nudi. I onda tim ljudima ‘pukne film’, kao što je puknuo profesoru Dragičeviću i zatvaraju svoje tvrtke, obrte i radnje i odlaze u neke države gdje sustav nije toliko pohlepan. Gdje mu je Porezna uprava partner, a ne ‘silovatelj’ i gdje je na kraju krajeva uređeno tržište.

Najgore prolaze oni poduzetnici koji svoje proizvode i usluge prodaju u Hrvatskoj, u kojoj je sve manje stanovništva i u kojoj je sve slabija platežna moć. Izvoznicima je nešto lakše što se države tiče, jer im je tržište cijeli svijet, no oni opet imaju svoje borbe sa svjetskom konkurencijom.

O tome da se oni koji nisu kunu zaradili na tržištu razbacuju s visinom minimalca, kao da se radi o igri monopoly, a ne o teškoj borbi za preživljavanjem na tržištu, da ne govorim. Nitko ne može biti zadovoljan niti s plaćom od 2.700,00 kn, niti s 3.000,00, a niti s 3.500,00 kuna neto. No pripisivanje visine minimalca za par političkih poena, s druge strane može napraviti ogromnu štetu onim industrijama koje jednostavno nemaju prostora u prihodima, ili onima koji su tek krenuli na tržište, pa im je svaka kuna bitna i pošteno bi bilo da sami sebi isplaćuju koliko žele, tj. mogu. Jer da su stvari tako jednostavne, zašto nitko od političara ne predloži minimalac od 10.000,00 kuna?

Zato kada sljedeći put netko doživi nepravdu i to postane glavna medijska i društvena tema, kada će “slavni sustav” opet biti na tapeti, razmislite što je sve prošao privatni sektor, vlasnici i djelatnici u privatnom sektoru. Malom privatnom sektoru, koji nije povezan s državom i državnim poduzećima, već se svaki dan bori na ovom slabašnom tržištu da preživi. Da ironija bude veća, taj slabašni privatni sektor plaća preveliki javni sektor, u kojem sigurno ima kvalitetnih i marljivih ljudi, ali se u ‘sustavu’ izgube. Ili si sami dozvole da se izgube, sasvim svejedno.

I nikakav SUSTAV nije kriv za ništa. Krivi su ljudi koji čine taj sustav i kojima sustav paše, sve dok je njima dobro.

Dragan Bacinger

foto: shutterstock