Zakonodavstvo i neizvjesnost u vrijeme pandemije

Proteklih mjesec dana svi smo se našli zatečeni novonastalom situacijom uzrokovanom pandemijom koronavirusa COVID-19, proglašenom od strane Svjetske zdravstvene organizacije dana 11.03.2020. godine. Od tada do danas isplivale su na površinu sve one prateće ljudske emocije uzrokovane ponajprije strahom od nepoznatog, ali i s time povezano, nepovjerenje prema “svjetskim elitama”, vladama, kao i upitnost opravdanosti političkih reakcija i poduzetih, više ili manje, rigoroznih mjera. Prevladavajuće javno mnijenje o općoj neizvjesnosti, praćeno nepovjerenjem u političku opravdanost određenih poteza i akcija koje su povlačile vlade i njihova tijela zasigurno nije prisutno samo u našoj državi već i posvuda na svijetu. Svaki krizni događaj neminovno povlači za sobom još mnogo kolateralnih neželjenih posljedica i nuspojava. Pored onih koji samo dodatno narušavaju ionako tešku situaciju u društvu, kao što su brojne dezinformacije u medijima, postoje i one koje već sada pogađaju sve nas u raznim oblicima, kao što su, uvjetno rečeno “ograničavanje ljudskih prava”, potencijalni gubitak radnih mjesta i financijske stabilnosti.

U ovoj pravnoj kolumni osvrnut ću se na protekle događaje i u svijetlu najnovijih događanja na društvenoj sceni prikazat ću trenutno ona najspornija pitanja u zakonodavstvu potaknuta novim događajima, pristupajući pritom pravnoj problematici na krajnje objektivan način, ne zadirući pritom u ona pitanja koja nisu obuhvaćena mojoj strukom ili koja nadilaze dostupne službene i provjerene informacije.

Pitanje ustavnosti i zakonitosti poduzetih mjera za sprječavanje širenje zaraze

Svjedoci smo ovih dana neviđene globalne društvene, gospodarske i zdravstvene krize uzrokovane povijesnim događajem, proglašenjem pandemije koronavirusa COVID-19, treće pandemije ikad proglašene u svijetu (nakon španjolske gripe iz 1918. godine i  gripe H1N1 iz 2009. godine). Odmah po proglašenju pandemije, dana 11.03.2020.g., Svjetska zdravstvena organizacija pozvala je vlade širom svijeta da utječu na tijek širenja virusa “hitnom i agresivnom akcijom” kako bi se virus suzbio i kontrolirao. Republika Hrvatska je, očito svjesna svojih ograničenih zdravstvenih kapaciteta, poduzela drastične mjere za suzbijanje širenja virusa, okarakterizirane kao jedne od strožijih u svijetu, stavivši pritom u prvi plan sprječavanje širenja virusa, kako bi se u prvom redu zaštitio ljudski život.

Nekoliko pravnih stručnjaka već je u medijima pojasnilo da se prilikom ograničavanja ljudskih sloboda, kao što je u konkretnom slučaju prije svega nemogućnost slobodnog kretanja, nije poštovala Ustavom predviđena procedura. U slučaju velikih prirodnih nepogoda, kao što je ova, Ustav predviđa da se ljudska prava mogu ograničiti samo odlukom dvotrećinske većine Sabora, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. S druge strane, Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti iz 2007. godine propisano je da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, između ostalog i sve one mjere koje su konkretno poduzete kao što je osnivanje karantene, zabrana kretanja osoba, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima, ograničenje ili zabrana prometa pojedinih vrsta robe i proizvoda, obvezno sudjelovanje zdravstvenih ustanova i drugih pravnih osoba, privatnih zdravstvenih radnika i fizičkih osoba u suzbijanju bolesti, kao i druge mjere, kojima smo svjedočili proteklih mjesec dana.

Pitanje zakonske utemeljenosti poduzetih mjera koje provodi Stožer civilne zaštite osnaženo je Zakonom o dopuni zakona o sustavu civilne zaštite kojim je dana ovlast Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske da donosi odluke i daje upute na provedbu stožerima civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u konkretnom slučaju nastupanja okolnosti koje ugrožavaju život i zdravlje ljudi, a s ciljem zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana. Navedeni Zakon donesen je dana 18.03.2020. godine, te je stupio na snagu, već prvog dana objave u Narodnim novinama. Ustav Republike Hrvatske propisuje da zakoni stupaju na snagu najranije osmi dan od objave u Narodnim Novinama osim ako zbog osobito opravdanih razloga zakonom nije određeno drukčije. Obzirom na izvanrednost cjelokupne situacije, očito je da dopune Zakona o sustavu civilne zaštite nisu mogle dočekati uobičajenu zakonsku proceduru.

Kakav scenarij možemo očekivati obzirom na zakonske odredbe koje reguliraju širenje zaraze?

U ovom trenutku ne nazire se egzaktan i ujednačen stav stručnjaka o daljnjem ponašanju virusa. Neizvjesnost u svijetu je i dalje prisutna. Javno dostupni podaci pokazuju da se suzbijanje širenja virusa u Republici Hrvatskoj barem za sada pokazalo uspješno. Polazeći od činjenice o nepredvidivosti ponašanja virusa i analognom primjenom zakonskih i ustavnih propisa na cjelokupnu situaciju postavlja se pitanje, kakve scenarije možemo očekivati u budućnosti i što je potrebno pod hitno mijenjati?

Ustav Republike Hrvatske propisuje da svako ograničenje ljudskih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ustav nadalje propisuje da opseg tih ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno porijeklo. Iščitavanjem ove ustavne odredbe, može se primjetiti da je zakonodavac propustio navesti dob, kao jednu od potencijalnih nejednakosti, a koja je baš u zadnje vrijeme obzirom na do sada poznatu prirodu virusa, često stavljana u prvi plan. Dobna diskriminacija pojava je s kojom se zasigurno mnogi susreću u svakodnevnom životu i u normalnim okolnostima, neovisno o ovim izvanrednim prilikama, posebice na tržištu rada. Propust zakonodavca da dob uvrsti u jednu od mogućih diskriminacija, svakako je nešto što bi u Ustavu Republike Hrvatske trebalo što prije mijenjati.

Suzbijanje širenja zaraze trenutno je najvažnija bitka koju svaka država želi dobiti kako najbolje zna i umije. Uzevši u obzir da mjere koje se u tu svrhu poduzimaju nisu nimalo bezazlene, štoviše da itekako mogu negativno utjecati na ljudsko fizičko i mentalno zdravlje, ali i na cjelokupno funkcioniranje države i gospodarstva, pred vladom i zakonodavcem je u ovom trenutku težak zadatak procjene, koliko se daleko može ići u ograničavanju ljudskih prava, a da takve mjere ne urokuju više štete nego koristi. Zdravstvena skrb bolesnika koji nisu životno ugroženi trenutno je stavljena na čekanje, cjelokupno gospodarstvo je paralizirano, a sve to  okidač je za razne vrste kriza s kojima ćemo neminovno tek biti suočeni u vrlo skoroj budućnosti.

Zakon o civilnoj zaštiti propisuje da ministar može predložiti zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku osobama koje dolaze iz područja na kojima postoji epidemija zaraznih bolesti, a nemaju valjanu potvrdu o cijepljenju ili kada to zahtijeva javno-zdravstveni interes. Obzirom na proglašenu epidemiju u svim zemljama svijeta, u ovom trenutku postoji otvorena zakonska mogućnost da Republika Hrvatska zatvori svoje državne granice sve do pronalaska cjepiva ili do proglašenja prestanka pandemije. Obzirom da mogućnost brzog pronalaska i primjene  cjepiva nije vjerojatan, a i skoro proglašenje prestanka pandemije po dosadašnjem tijeku stvari nije izgledno, ostaje otvoreno pitanje što se točno podrazumijeva pod alternativnim zahtjevom javno-zdravstvenog interesa i koji točno kriteriji pritom trebaju biti zadovoljeni?

Odgovori na ovo pitanje još su uvijek nejasni i zahtjevaju promišljeno djelovanje i koordiniranu suradnju znanstvenika i zakonodavca. Ova problematika zasigurno posebno zahvaća onu najpogođeniju granu hrvatskog gospodarstva, turizam. Potencijalna rješenja naziru se u sklapanju međudržavnih sporazuma kojima bi se pod određenim uvjetima i kriterijima javno-zdravstevnog interesa mogao dozvoliti prijelaz državne granice.

Odgovori na ovo pitanje još su uvijek nejasni i zahtjevaju promišljeno djelovanje i koordiniranu suradnju znanstvenika i zakonodavca. Ova problematika zasigurno posebno zahvaća onu najpogođeniju granu hrvatskog gospodarstva, turizam. Potencijalna rješenja naziru se u sklapanju međudržavnih sporazuma kojima bi se pod određenim uvjetima i kriterijima javno-zdravstevnog interesa mogao dozvoliti prijelaz državne granice.

Božena Vujica, korporativni pravnik

* Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Novo.hr-a.